Bowring na informativnom razgovoru

Čet, 20.02.2014 - 00:34 -- nikola.tumbas

Možda vas zainteresuje priča jednog stranca koji je poželeo da bude u našem gradu par meseci, da živi ovde i vidi kako nam je...

....

Na putu za press konferenciju do štaba Demokratske stranke, na početku ove kampanje za republičke izbore, naleteo sam na Dina kako razgovara sa njima. Jedan je bio čupavi sa cvikerom, a drugi je bio Edvard.

- Ćao, Nino, - pozdravi me Dino, - upoznaj novog lika u gradu.

Čupavi se zvao Majkl, rukovasmo se i shvatam da je fotograf, kolega, da je već 10-tak godina na Balkanu, da je sada u Subotici, gde planira neko vreme i da živi? Razmenimo kontakte. Da li ću uraditi intervju sa njim, i tako dalje.

- OK! Zvaću te sutra oko 14h, da utanačimo mesto i vreme susreta.

- To mi odgovara.

*

Dan kasnije, oko 14.10h pozivam ...

- Nicholas?

- Taj sam. Da li je OK da se nađemo oko 18.00?

- Yes.

- Možemo se videti u piceriji Denis. Zovem te oko četvrt do 6, - kažem, misleći da ću ga negde pokupiti i pokazati mesto, - Znaš li gde je to?

- Znam!

Iznenadio me odgovorom. Već zna za Denis? Lepo, pomislim.

Tačno 18.00h, a ja zapravo kasnim. Šetam po terasi Denisa, skenirajući stolove kroz staklo, ali od Majkla nema ni traga? Telefon.

- Pa, gde si? Nismo li se dogovorili za mesto i vreme? - pitam.

- Hmm, ja sam na izložbi. Kasniću par minuta… Nisi li rekao da ćeš me zvati nešto pre 6?

- Jesam, ali kad sam čuo da znaš za ovo mesto, pomislio sam da ne treba… Nema veze. Gde si sada?

- Galerija u nekoj visokoj zgradi...

Pa to je blizu: Dom Mađara. Sajko Ištvan, slikar, otvara izložbu sa prijateljima. Tako sam i o tome napravio izveštaj.

*

I konačno smo u Denisu.

Zauzimamo jedan stol u dalekom izolovanom ćošku i naručujemo piće: pivo za njega, kafu za mene. Kada nas je konobar poslužio, počinjem, direktno:

- Prvo mi reci ko si, odakle si i šta tražiš ovde?

- Ne znam ni da li bih umeo da odgovorim na ovo poslednje, - odgovara Majkl smejući se.

- Dobro, onda mi reci kako si dospeo do Subotice?

- Subotica... - počinje Majkl, - volim da se muvam okolo, da vidim nova mesta, kako ljudi žive. Veći deo ovih deset godina proveo sam u Beogradu, ali sam živeo i drugde po Srbij, po par meseci. U Šumadiji, zapadnoj Srbiji na granici s Bosnom, na Ravnoj Gori, u Milanovcu, ali nikad nisam proveo nešto više vremena u Vojvodini. Sticajem okolnosti, umorio sam se od Beograda, hteo sam da menjam sredinu, razmišljao gde li ću, kada sam se setio da zapravo imam neke prijatelje u Subotici, bio sam ovde ranije, dopalo mi se, i - zašto ne bih probao? Hajde da vidim kako je u Subotici. To je prosto tako, zaista.

- Sad vidim da Srbiju poznaješ bolje nego ja.

- Fasciniran sam prostorima uz granicu, jer uz granicu, u svakoj zemlji, imaš susrete različitih ljudi i kultura. Ovde je drugačije od svih drugih granica u Srbiji, zato što se tu graničite sa Mađarskom, a Mađarska nije Balkan. Tu se susreću različite kulture, uticaji, pa i civilizacije. Interesantno je i da je Mađarska, zapravo, veoma povezana sa Srbijom.

- A kakva su ti bila iskustva južno od Dunava?

- Živeo sam u srcu Šumadije. To je očaravajuće. To je kolevka Srbije. Milanovac je, znaš, hard-core Srbija. Tamo ljudi kažu: Ovo je prava Srbija! Prilično je lep krajolik, volim planine, šume i reke. Veoma je lepo. Ali, situacija je teška, teža nego u Vojvodini. Zato što oni tamo nemaju ništa. Nešto malo industrije, ali ništa značajno… Drugačije je, veoma se razlikuje od Vojvodine. Tamo su samo Srbi, nema drugih naroda. Nema Hrvata. Nema ni Srba iz Bosne ili Hrvatske, ni sa Kosova… Ima poneko, ali ne mnogo. Tamo su ljudi koji su oduvek tamo. Ali volim Šumadiju. Pomalo seljački narod. Pomalo su konzervativni, u politici i nastupu uopšte, ali su otvoreni ljudi, otvorenog duha. U neku ruku očekuju od ljudi da budu ono za šta se i predstavljaju. Moraš tolerisati ljude na selu, više nego što je to potrebno u gradu.

- Tu si došao pre par nedelja. Šta si radio?

- Trebalo je da završim neka posla, ali bilo je hladno, svud je bio sneg, pa nisam ni uradio ništa posebno. Prošle nedelje sam zujao po celom gradu. Bilo je sjajno. Očaravajuće. Zato što izgleda drugačije nego Srbija. Arhitektura je drugačija, to je sasvim očigledno. Likovi su drugačiji. Vi imate i drugačije face. Uvek možeš da vidiš različite kulture i uticaje već na likovima. Ja sam fotograf, i ljudski lik je jedna od najinteresantnijih stvari. Izraz lica, odraz duše. Ovde su ljudi nešto opušteniji.

Poslednjih meseci Beograd je delovao agresivno, besno, uz neki dodatak apatije i očaja. Kao da su ljudi odustali. Ali ovde, čini mi se, ovde je duh na nivou. Ovde ljudi izgledaju kao da imaju više duha. Ne odiše taj duh toliko punoćom i sadržajem, koliko možda nekim prilagođavanjem. Viđao sam to po malim mestima, gradovima, velikim gradovima.

Ljudi su ovde dugo u ekonomskoj depresiji, i deo njih, ovde, je već pronašao način da živi sa tim. Ne kažem svi, ima mnogo sirotinje, ali neki ljudi jesu. Oni su se, na neki način, izborili sa situacijom. U Beogradu, tako mi se čini, ljudi nisu našli način da žive sa tim. Tako osećam. Oni i dalje misle - zapravo nije život ovakav kako ga živimo. Misle da im život nije kakav jeste.

- Ne prihvataju stvarnost?

- Da.

- Deset godina si ovde, kažeš. Zašto si došao uopšte? Posleratna situacija te privukla?

- Nije. Bio mi je ponuđen neki posao na godinu dana, nakon čega sam pomislio da mi je tu potrebno još 2-3 meseca, čisto da budem načisto sam sa sobom, da shvatim šta se dešava. A onda sam shvatio da mi treba još vremena, da zapravo ništa ne razumem, da ništa od ovog sveta nisam ni shvatio.

Nešto mi se dopada na Balkanu. Ja volim ovo. Na neki način, možda će zvučati čudno, ali ljudi ovde, vi ste… Na neki način ste veoma slobodni! Da li razumeš o čemu pričam? Vi ovde imate slobodu!

Na zapadu, mislim na Englesku, sve ti je uvezano u birokratiju. Ne možeš pobeći od sistema. A kada ti je sistem potreban, ne možeš ga dosegnuti. Sve se nalazi sa druge strane slušalice. Ovde se meni čini da možete da radite šta god poželite. Pod tim podrazumevam tu vašu slobodu.

Možda ne možete toliko slobodno da putujete, možda nemate novca, možda niste slobodni ni u političkom smislu. Ali, kad pogledaš svakodnevicu, ovde je svaki dan pomalo anarhičan. To je tako. Svako piše svoja pravila i dokle god ne ugrožavaš drugog to je sasvim u redu. Meni je to pravo osveženje.

- Pričaj mi malo o sebi. Kada si rođen, gde?

- Ja sam zapravo rođen u zapadnoj Africi, u Gani. Dolazim iz kolonijalne Engleske, iz kolonizatorske porodice. Moji su bili diplomate, generacijama. Moj otac je rođen u Africi, ja sam rođen u Africi. Tako sam prvu deceniju života proveo u Africi. Nikada nismo išli u Englesku. Nisam znao šta je sneg, nisam znao ni šta je TV. Nisam imao pojma šta je telefon. Nisam išao u školu, zato što tamo škole nije bilo. Živeli smo u malom selu na severu Gane, tamo nije bilo ni škole. Majka me naučila da čitam i pišem. Tako je bilo.

- Možda zbog toga ne voliš metropole?

- Ali, volim! Ja sam Londonac. Mislim da je London najveći grad na svetu. Zaista mislim. Bio sam u dosta metropola, u Moskvi, Njujorku, Los Anđelesu, Hjustonu, bio sam u svim afričkim metropolama, u Istambulu, Barseloni, Berlinu, Parizu, na svim tim mestima. I dalje mislim da je London najveći.

- Zašto?

- Zato što u Londonu imaš sve. Sve imaš. London je stari grad, ima istoriju, ima različite kulture od samog svog nastanka. Paradoksalna je razlika između Londona i Balkana: Londonci misle da je London velik upravo zbog ljudi koji ga naseljavaju sa svih strana sveta. Mi to volimo.

Oni donose svoju kulturu.
Oni donose svoju hranu.
Oni donose same sebe.
Da znaš, mi to volimo!

- Multikulturan grad.

- Da, to je multikulturan grad. To je najmešovitiji od svih gradova u kojima sam bio. Zato što Londonci moraju da žive jedni sa drugima.

Nije kao u Njujorku gde su zapravo raspoređeni po kvartovima, pa svaki kvart ima svoju etničku, socijalnu ili religijsku grupu… Gde zapravo žive u getoima. U Londonu toga nema. London je svuda izmešan. Nema nijednog dela grada gde bi mogao reći - evo, ovo je četvrt tih-i-tih. To tamo ne može tako.

- Hmmm…. Proputovao si svet, proveo deceniju na Balkanu. Koja je sledeća destinacija?

- Ne znam. Ne znam ni da li će je uopšte biti. Sada bih najviše voleo da nađem neku kućicu na selu i tamo da živim. Opušteno, da kuliram, gajim povrće, držim kokoške.

- A Gana?

- Ne verujem da bih mogao da živim u Gani. Ja volim Ganu, vraćao sam se tamo puno puta, ali ne bih mogao tamo živeti. Zbog klime. Zvuči čudno, zato što sam tamo rođen, ali ne podnosim je. Tamo je uvek toplo, a ja volim godišnja doba.

- Kako si se navukao na fotografiju?

- Nemam pojma. Volim fotografiju. Otišao sam na koledž, studirao film i fotografiju. Dugo vremena bio sam u filmu, ali je uvek u pozadini bila i fotografija. Pa je to išlo u ciklusima - malo film, malo fotografija. Zadnjih deset godina ne radim film, tako da radim fotografije. Ne znam, možda bih mogao uraditi jedan dokumentarni film, ili art film, nešto apstraktnije, nešto lično. Ne znam stvarno...

- Izvini što moram da te pitam, ali od čega onda živiš?

- To je dobro pitanje. Danas je teško biti fotograf. Naša primanja su iz dana u dan sve manja… Nekako preživljavam… Prodam nešto.

Imam saradnju sa nekim stranim magazinima i novinama, nešto uradim i ovde. Ovde radim muzičke fotografije, neke spotove. Ali sve je to samo za preživljavanje, nema tu pravljenja novca. U jednom trenutku imaš novca samo do sledećeg meseca. To je sve čemu se možeš nadati ovih dana. Zato što se sve u fotografiji promenulo poslednjih 10-15 godina. Sada je to drugi svet.

- Ovde je slično. Teško je biti fotograf, teško je zaraditi. Danas svako može da bude fotograf.

- To je interesantno. Kako sve više ljudi biva zainteresovano za fotografiju, može se zaraditi podučavanjem, može se zaraditi obradom fotografija. Trenutno pripremam knjigu za neke srpske fotografe, foto-žurnaliste iz Beograda. Oni su odlični fotografi, i zamolili su me da im uredim knjigu. Imamo grupu koja se zove “Periscope”, krećemo se svuda, zapravo, po Evropi, i upoznajemo ih sa srpskim fotografima.

- Promovišete ih?

- Ne samo njih, promovišemo balkansku fotografiju. Trenutno najviše radimo u Srbiji. Sledeće nedelje najverovatnije ćemo nešto raditi i ovde.

- Ovde? U Subotici? Gde?

- U Art bioskopu Lifka. A prva izložba u Subotici već je održana, pre par godina, u klubu “Studio 11”.

- Kako si se povezao sa Suboticom?

- Bio sam ovde par puta, imam tu par prijatelja. Želeo sam da vidim život u Vojvodini, dopada mi se Subotica. Bio sam već par puta na dva-tri dana. Prošle godine imali smo radionicu na Etnofestu, na Paliću. Dopalo mi se tamo, lepo je, bila je dobra atmosfera, i sve mi se činilo drugačijim. Jesenas smo išli sa Periskopom na evropsku turneju. Bili smo na velikom festivalu fotografije u Engleskoj, potom u Berlinu i Beču, i video sam da mi nedostaju neke stvari iz Evrope. Ali ovde, ovde se osećam kao da sam u Evropi!

- U Subotici?

- Da. Ovo je evropski, zapadno-evropski grad. Trebalo mi je ovo. Dopada mi se Subotica. Ne znam do kad će mi se dopadati, ali mi se dopada ova ravnica. Sve mi je ovo interesantno. Ali, najvažnija stvar za razvoj Subotice… Morate očistiti jezero. Jezero bi bilo fantastično za turizam. Donelo bi i novac i ljude. Dokle god je prljavo, to neće ići. A imate i infrastrukturu. Imate divne stare zgrade, hotele, imate sve - samo ne može da se ide u jezero. Morate to uraditi i sve će se promeniti.

- Već godinama tražimo načine da očistimo jezero, i možda ovog puta i uspemo.

- Vi ste na glavnom putu od centralne Evrope do Grčke i Turske. Hiljade i hiljade ljudi ovuda prolazi. Da je jezero čisto, mnogi od njih bi svratili na dan-dva.

- Da. To i jeste ideja. Bio si u ZOO vrtu?

- Nisam. Ne volim ZOO vrtove. Ne znam šta će nam u 21. veku.

- O, pa da, ti si iz Afrike.

- Da. Video sam ih već sve izbliza :)

Tako se i razgovor priveo kraju. Upisao mi je svoje ime i kontakt.

- Bowring? - gledam u Note i čitam - To znači kao neki luk i neki prsten?

- Da.

- Znači li to još nešto?

- Ne znam. Francuskog je porekla. Moja porodica došla je sa Vilijemom Osvajačem, 1066. godine, sa Normanima. To jeste luk. Na našem porodičom grbu nalazi se lav sa lukom.

A ovde je i njegov blog - http://michaelbowring.tumblr.com/ gde mogu da se vide serije fotografija - impresija na temu Balkana: “Balkan tales” by the Man That Looks On Glass - Michael Bowring.

Tagovi: 
Ličnosti: 

Komentari

Slika korisnika nikola.tumbas's
Poslao nikola.tumbas u

Komentar poslao Đorđe Branisavljević - Beli

---

Krajevi i krajolici  opisuju na neki način ljude koji tamo žive. U našem slučaju i to spada u red enigmi za strance . Kada se dođe kod nas iz belog sveta , trebaju se znati grube " podele". Srednja i južna Srbija je mešavina seljaka i intelektualaca koji imaju vrlo slične a različite od naših manire i sisteme vrednosti. Imaš bisere intelektualce a i one kod kojih moraš sat da vratiš barem jedan vek unazad da bi ga razumeo.

Vojvodina je uglavnom bivša Austro-Ugarska u kojoj i danas na svakom koraku osećaš duh i manire nekadašnjeg plemstva i bogatih paora. To su na žalost primetile i raznorazne fukare prošlih ratova pa su nas opsele prilično, ne bi li ušićarili nešto crnim biznisovanjem preko granice. To nas malo muči i devastira ali po prirodi "ne jedimo se". Oni iz donjeg dela Srbije bi ih već davno rasterali i vratili u voljenu domovinu. 

Gospodin Bowring je to primetio, doduše vrlo stidljivo, ali naznačio je gde su granice Balkana. Subotica se posebno izdvaja iz tog sveta kao etalon ravničarskog grada nekadašnjeg priznatog Mariateresiopolisa. Jeste pogranični grad gde se sudaraju razne kulture, ekonomije, morali i sudbine na već uigran način koji odaje lakoću druženja ( da nije političara ).

Kada sam studirao u Londonu i bio na praksi ( IBM ) prije podne sam oblačio džemper i farmerice a uveče za izlazak odelo. Englezi to upravo obratno rade pa sam i ja morao da se prilagodim. Tamo i čistači nose kravate. Red i rad se poštuje ali i staleži. Zna se ko  gde spada i tu nema nekih velikih mešanja. To moja balkansko -revolucionarna duša je to jako teško podnosila iako sam tamo kotirao kao srednji - građanski  sloj. Kod njih imaš onaj "Spikers corner" u Hajd parku a kod nas ti je široka ulica, možeš da laješ koliko hoćeš ali ne baš jako na glas.

Drago mi je da je čovek odmah uboo rak ranu našeg grada Palić. Već mi se tu počeo sviđati. Treba nam takvih kosmopolita i ljudi dobrih namera u gradu. Kada se g. Bowring bude nečemu čudio kod nas, a moraće, treba da zna da je 21 vek kod nas za sada samo na kalendaru.

Jednom rečju dobro došao dobar čovek u našem gradu. Samo da ga ne pokvarimo !

Custom Search