Razgovor sa osvajačem Olimpijskog zlata

Čet, 16.07.2015 - 21:55 -- dejan.vukovic
Kolekcija članaka: 

Povodom predstojećeg Prvenstva Evrope u rvanju koje će se održati u Subotici od 4. do 9. avgusta razgovarali ismo sa Momirom Petkovićem, istinskom legendom subotičkog rvanja. Petković je osvajač zlatne medalje na Olipijskim Igrama u Montrealu 1976 godine.

Kakva su vaša sećanja na tu celokupnu godinu, a kakva na takmičenje? -  Godina 1976. je za mene počela ranije, sredinom 1975., kada sam krenuo polako da koračam ka vrhu svetskog rvačkog sporta. Sama 1976. godina je bila interesantna, bilo je potrebno da se kvlaifikujem na Olimpijske igre, a u tome sam i uspeo. U mojoj mentalnoj pripremi sam sebe postavio u poziciju da ako se ne vratim sa nekom od medalja da će to za mene biti razočaravajući nastup na OI, da će nastup okončan bez medalje biti isto kao da na ovo veliko takmičenje nisam ni otišao. Bio sam izuzetno mentalno spreman za boj na turniru u Montrealu, a nakon šest uzbudljivih i neizvesnih mečeva stao sam na pobedničko postolje. Predstavio sam tada sebe svetskom rvačkom sportu, ali i Spartak, Suboticu i tadašnju Jugoslaviju.

Šta je zlatna olimpijska medalja značila tada za vas, a da li je njeno značenje postalo drugačije tokom godina? – U tom trenutku sigurno nisam shvatio njen pravi značaj. Jer, OI su san svakog sportiste, a ideja da se osvoji medalja je nešto neuhvatljivo, nedodirljivo, previsoko... U tom momentu i celog tog dana nisam, iskreno da kažem, imao neki specijalan osećaj da se nešto neverovatno dogodilo. Naravno, bilo mi je drago u profesionalnom smislu, da sam sve ono što sam prošao u ranijim godinama, padove i uspone, smeh i plač, konačno uspeo da naplatim osvajajući zlato. Kao i u svakoj drugoj sferi života, osećao sam zadovoljstvo jer su se trud i rad konačno isplatili za mene kao sportistu, ali i za klub, grad i zemlju koja je verovala i ulagala u mene. Nakon svih tih godina gledam na život sa drugačijim pogledom. Mogu da vidim i da se orijentišem na osnovu onoga što sam radio i što sam postigao. Sport i sve ono što sam prošao doneli su mi jednu neverovatnu bazu, temelj na koga se i danas oslanjam. Dobio sam jedno ogromno životno iskustvo kroz sport i jako sam sretan čovek kada sam mogao da steknem ovakvo životno iskustvo.

Profesionalnu karijeru ste vezali uz rvanje – Moja profesionalna karijera je danas svakako vezana za sport, no prvi koraci u Americi su bili drugačiji. Proveo sam boreći se svakog sekunda, minuta, sata, dana, nedelje, meseca i godine kako bi opstali ja i moja porodica. Ovde je teško opstati, pogotovo nama koji dolazimo iz drugačijih krajeva i sa drugačijim pristupom životu. Imao sam sreće što sam bio u sportu i iz toga sam crpeo snagu da se izrvam sa svim životnim padovima i usponima. Prihvatio sam posle novi izazov da vidim koliko daleko mogu da dosegneg, koje vrhove mogu da dotaknem kao trener.

Uspešno ste već godinama unazad vezani za profesionalni sport u zemlji koja je poznata upravo po tom profesionalizmu. Koji je recept za uspeh ? – U Americi, gde radim kao profesionalni trener u reprezentaciji, postoji više nivoa profesionalizma. Na primer, sportovi poput košarke, američkog fudbala, hokeja, bejzbola su na najvišem stepenu, tu je i najveći novac za igrače. Mi, deo porodice olimpijskih sportova, smo odmah ispod njih. Novčane dobiti su manje, međutim sve ostalo je na profesionalnom nivou. I ceo pristup je jednostavan. Moraš da daješ 100% i to je jedini način da jednog dana uspeš. Tu je i mentalni pristup, ne smeš da postaviš ni u jednom trenutku pitanje da li ćeš uspeti ili nećeš. Vera u to što radiš mora biti jaka, bez obzira na kakav problem naiđeš. Sa takvim pristupom dobiješ profesionalni rad.

Šta je Rvački klub Spartak značio za vas u vreme kada ste bili sportista, a šta je danas? – Spartak je meni bio i ostao sve. To je moja životna baza, mesto odakle sam krenuo na pravi put, klub koji je od mene napravio ono što sam danas postao. U Subotici sam dobio snagu, znanje kako da se borim, kako da opstanem, i kako da ne posustanem u nameri da postignem ono što želim. Zato je Spartak i danas veoma duboko u meni, baš kao što će moja ljubav prema Spartaku trajati dok god sam živ. Koristim ovu priliku da se još jednom zahvalim Spartaku i čitavoj sredini na onome što su mi pružili.

Dobili smo informaciju da ste poželeli da imate kod sebe trenerku Rvačkog kluba Spartak. Koliko taj komad tkanine drži vezu sa klubom, mladošću ? – Da, zamolio sam mog dobrog drugara Sašu Jevremova da mi pošalje trenerku. Video sam na sajtovima da je klub dobio novu opremu, pa sam zamolio da i ja budem deo tog Spartaka noseći njihovu trenerku. I ne bih ja to nazvao „komadom tkanine”, to je život, moj život, ono što sam ja, nešto što se ne upoređuje. Potičem iz porodice razvedenih roditelja, a Spartak me je uzeo pod svoje i izveo na pravi put. Mnogo sam zahvalan na trenerci koja stoji na posebnom mestu i koju ću da nosim u zaista specijalnim prilikama.

Šta mislite koliko za Suboticu i Spartak znači organizacija Prvenstva Evrope za kadete, u smislu ponovne promocije rvanja, ali i finansijske injekcije koja može da povede Spartak ka putu profesionalnijeg rada i još boljih rezultata? – Ovako takmičenje znači veoma mnogo. Ne bih se mnogo bavio istorijom, ali je opšte poznato da je Spartak uspešan klub u Evropi, a da su Subotica i Spartak baza rvačkog sporta u Srbiji. Ovakvo takmičenje znači, a značiće još više ako ljudi koji vode ovaj sport i sport uopšte u Subotici, pa i celoj državi, pristupe na možda drugačiji način. Naš sport mora da se predstavi širokoj masi. Iako su gotovo svi ljudi koji prate sport čuli za ravanje, slabo ga prate. Rvanje je potrebno ponovo predstaviti, da se ljudi upoznaju kakav je to sport, koje su tehnike, kako se borbe završavaju, kako se trenira, kako se pravi šampion i naravno, kakva su pravila, a sve u cilju da mogu da sa razumevanjem prate rvačke mečeve, kao na primer košarku ili fudbal. Sa takvim odnosom se treba okrenuti i medijima, a potom i sponzorima. Imamo divan sport, blizak je ljudima, ali nismo do sada našli načina da dovoljno predstavima drugima. Vreme je da se to preokrene. Neka promocija novog pristupa, novog načina prezentacije našeg sporta, stvaranja novih šampiona krene upravo od Prvenstva Evrope za kadete, odnosno iz Subotice. A prihode sa ovako velikog takmičenja treba sačuvati i uložiti u mlade. Jer, novi šampioni su tu negde oko nas, samo ih treba pronaći i izvesti na pravi put.

Ni jedna pričao o olimpijskoj medalji nije potpuna bez početka. A za njega je zaslužan jedan od čuvenih trenera Spartaka Stevan Gion, inače ujak Momira Petkovića. – Moj ujak me je odveo na jedno rvačko takmičenje, sada već daleke 1960. godine i tako je sve počelo!

Momir za kraj ističe da su rvanje i trčanje najstariji sportovi na svetu, najbliži ljudskim bićima. - Pogledajte šta se dešava na bilo kom igralištu. Ako se dva klinca ne slažu u nečemu, jedan će da otrči na drugu stranu, podžapaće se i počeće da rvaju. To je tako u genima. No, imamo problem da mislimo da je dovoljno samo to što treniramo i rvemo se, ali niko nije razmislio da to nije dovoljno. Kako sam rekao potrebna je promocija našeg sporta i novi pristup.

Tagovi: 
Ličnosti: 
Custom Search