Sanacija jezera Palić - Dragutin Miljković

Sre, 20.01.2016 - 21:31 -- darko.kovacevic
Sanacija jezera Palić - Dragutin Miljković
Sanacija jezera Palić - Dragutin Miljković

Dragutin Miljković, ekonomista, dugogodišnji direktor JP Palić Ludaš, preduzeća koje je, kako se to kaže, „upravljač“ Palića. Danas je savetnik Elitte Palić, Veliki majstor vinskog reda „Arena Zabatkiensis“ i autor nekoliko interesantnih knjiga od kojih, za ovaj slučaj, treba izdvojiti nedavno štampanu istoriju Palića.

Subotica nema svoju planinu, nema svoju reku, nema drugo mesto gde se ljudi iz Subotice, nošeni ljudskom potrebom da povremeno imaju bliski kontaklt s prirodom, nemaju drugo mesto osim Palića. Palić je božiji dar Subotice, nešto što bi svaki grad poželeo da ima u komšiluku. To je jedno prirodno jezero nastalo u vreme formiranja drugih geografskih struktura u Panonskoj niziji, u jednoj dolini, usred oranica i pašnjaka, čije je dno glinovito.

Palić je prirodna depresija, prirodni sliv svih voda koje se stvaraju u okolini Subotice. Najviša tačka Subotice je 143 m (kod Kelebije), a jezero je 102m. Tavankut je oko 133m, Bajmok 140m, i to je okruženje koje prirorodno opredeljuje vodu prema Paliću. Na taj način se voda i stvarala i nestajala kad bi bile suše. Ta okolnost je s jedne strane doprinela da Palić postoji, ali je i njegova zla kob. Kada se grad formirao, a gradovi se u početku stihijski formiraju, onog trenutka kada je počelo da se razmišlja o otpadnim vodama, najjednostavnije je bilo da otpadne vode idu gravitacijom. Tako je gradska veza sa jezerom postajala i drugačija, ne samo emotivna, ne susret s prirodom, nego su i otpadne vode podzemnim tokovima, otvorenim i zatvorenim kanalima, preko mlake i šandorske bare, kretale na Palić.

To je vremenom sve više uzimalo maha, da bi 1971. godine jezero doživelo ekološku katastrofu, kada je sav živi svet u jezeru uginuo, što je bio poslednji trenutak da grad nešto uradi. Te teme se rešavaju prečišćavanjem i tretiranjem otpadnih voda domaćinstava i industrije. Gde se to sistematski radi, radi se odvojeno, a ovde je sve svedeno na jedan prečistač koji je prihvatao i vode iz domaćinstva, i industrije i atmosferske vode. Kada je velika količina padavina, tu se stvaraju nesavladive količine vode za prečistač. Projekat koji je vođen nastao je nakon dugog traganja koje je grad činio, ništa se nije desilo iznenada. U gradu je uvek bilo pametnih ljudi koji su razumeli šta se tu dešava. Jedni su bili stručnjaci za otpadne vode, a drugi lekari, biolozi, koji su primećivali promene u ovom vodenom sistemu. Relativno brzo je moglo da se dođe do projekta kojeg je preuzeo dr Đula Seleši, biolog, čovek sa dovoljno iskustva i hrabrosti da stane iza tog projekta, od kojih su dve faze izvedene, a treća nije dovršena, jer nije bilo para. Prečistač tih '70-ih godina je napravljen za neku normalnu hidrološku situaciju, odn. za kapacitet oko 25,000 kubika vode, a mi smo nekada beležili situacije kada se dnevno izlivalo i 100,000 kubika vode. Urađen je fizički deo prečišćavanja, odvajanje peska, sve što može da se selektira filterima ili sitima, a drugi deo, biološko prečišćavanje, radilo se preko takozvanih jezerskih sektora. Treći deo, hemijsko prečišćavanje azota i fosfora - nije dovršen. Predviđeno je tada da se jezero snabdeva iz nekih kvalitetnijih izvora voda, a da ova gradska voda ide mimo Palića i Ludoša u Tisu, preko kanala. Sve to život nije upeglao kako treba.

Trideset godina je to funkcionisalo kako je moglo. Jezero je jedno vreme živelo dobro, živi svet je bio u dobrom stanju, a onda je, naravno, vrag došao po svoje, i ponovo smo došli u situaciju da se prečišćavanje mora popraviti. što je grad i uradio pre nekoliko godina.

Može li se voda popraviti? Naravno da može. Da li je to rešenje koje je održivo? Naravno da jeste. Tehnologija je način, a red je pristup celoj priči, i danas vi imate dobru vodu i u Temzi i Rajni.

Palić ni u najboljim danima nije bio "gorske oči", planinsko jezero ili jadranska obala. Ovo je plitko panonsko jezero, prosečne dubine 2 metra, i na toj dubini naravno da se formira mulj i taloženje, koje ne da šansu da se ta voda vidi kao bistra i prozirna. Ona je otvorena da primi lišće, pesak koji vetar nanosi na površinu od oko 500 hektara. To se tu taloži, pada na dno, razlaže se, truli, i vremenom se dešava tzv. starenje jezera, što je i prirodan postupak. Tu mi imamo situaciju da je jezero ekološka sredina definisana kao osetljiva, i više kao pejzažni detalj koji se gleda poizdalje. Nije ambijent koji bi bio naručito privlačan za vizuielni doživljaj. Ali to je, što se mene tiče, pejzažni detlaj koji čini Palić, bez jezera ipak bi Palić bio samo lepo uređen park. Jezero dodaje lepotu, sklad, harmoniju, i ono ima tu funkciju.

Kupanje danas je druga tema. Realna je priča da se kupanje na Paliću danas mora zamisliti u veštački stvorenim akvatorijumima.

Jesu li nam to možda porasli standardi ili je nešto drugo u pitanju?

Ne mislim da Paliću u ovom trenutku smeta probirljivi subotički kupač. Standard je deo nečega što se formira tehnikom i tehnologijom. Zašto se dolazi na Palić? Zašto se vezujemo na njega? Želimo da ga doživimo kao prirodno, i ono je dobrim delom disciplinovano. Mislim da pomodnost, probirljivost subotičkog kupača nisu ti koji su napravili jaz između kupača i jezera, grada i jezera.

Postoje tri detalja. Jedno je, dakle, svim Subotičanima jezero nikad nije bilo ista kategorija. Ako smo se saglasili oko toga da je dolazak na Palić dodir sa majkom prirodom, bar polovina Subotičana veći deo svog životnog veka provodi negde u prirodi, ranije na salašima, sada po vikendicama, imaju svoj direktni kontakt sa prirodom baveći se poljoprivrednom proizvodnjom. Onaj ko u svom dnevnom životu ima kontakt sa prirodom, on ima drugu potrebu. To je pozicija od početka prisutna. Istoričar Ištvan Ivanji je napisao na jednom mestu: „Masni Bunjevci neće na Palić“, što je rečenica koja je dugo vremena izazivala nedoumice, a on je time rekao ovo: Bunjevci su egzistenciju vezivali za agrar, poljoprivredu, i njihov koncept života je bio da imaju salaš, zemlju, a da u gradu imaju kuću za zimu, za neko vreme kada će da se ponašati kao varošani. Ta priča je legitimna, ona je bitna za razumevanje odnosa grada i Palića.

Drugo, grad je dugo vremena dodavao argumentaciju za Palić. Prvo je bilo otkrivanje lekovitosti banje i formiranje kupališta, gde ćemo se naći kao svet, provesti se zajedno. Onda je napravljen put, pa je 1869. godine stigla pruga (Segedin - Subotica, za šta grad nije zaslužan), posle Pešta - Zemun, pa je napravljena velika akcija da se ambijent Palića uzdigne (Vodotoranj, Velika terasa etc), a vrlo važan je bio i tramvaj. To je bio način na koji Subotičani mogu bez razmišljanja, nedeljom i blagdanom da idu na Palić da se provedu. Kad je počelo to da nestaje? Kad je počeo Palić da se pretvara u nešto drugo? Postao je radničko odmaralište. Više nije bio mesto ideja blagdana, već radničko odmaralište, kada neko posle turobnog, teškog rada ide na neko mesto da se odmori. To nije više fina kompozicija nečeg relaksirajućeg, otmenog, gospodskog. Govorim o relacijama.

Treća stvar je - svi instituti Palića su polako dotrajavali. Radničko odmaralište je dobar projekat, ako neko ima para to da plati. Grad nije imao para da to plati. Industrija je imala svoje probleme, nije mogla da gradi luksuzna odmarališta, što je na neki način uprosečilo Palić, da bi se 60-ih godina prošlog veka banja zatvorila, pa sedamdesetih ekološka katarstrofa, pa 1974. tramvaj ukinut. To je po mom mišljenju red stvari koje su ohladile ljubav prema Paliću, mnoge ljude pokrenuo da razmišljaju o alternativi - o Kelebiji, Radanovcu, o drugim lokacijama. Palić je polako stavljen u stranu. To bi bilo za Palić podnošljivo, da je bar bilo nečega što je, recimo, partija zagovarala - da se tu ulaže višak sredstava,

Sve vreme, do 1945. godine, grad se odnosio prema Paliću kao resursu od koga bi imao prihode. Bez zazora, bez ikakvih šminki i bilo kakvog snebivanja. U početku se prodaje pesak, od toga se grade banjski objekti - toplo i hladno kupatilo, moloi, obaloutvrda i td. Grad drži jezero pod kontrolom i očekuje dobit. Između dva rata investicije su manje, ali je logika ista. Palić donosi dobit. Radničko odmaralište nije više dobit, nego je za potrebe radnog naroda. Tu nema ekonomskog računa. I tu počinje da se ruinira koncept banje. Danas je pitanje svih pitanja: Možemo li da razumemo da Palić za Suboticu može opet biti važan resurs? Subotica nema više velikih industrija, i može li Palić, mogu li uslužna delatnost i turizam biti alternativa industriji? Master plan iz 2007. godine prvi je deo te priče. Tu pričamo o 1000 direktno zaposlenih ljudi, a na to se indirektno računa još 3000 ljudi. Grad bi od toga imao prihode u vidu taksi, naknada, poreza. Ekonomija tu nije pod upitnikom. To je tema Palića danas.

Da li se to Palić vraća u vlasništvo elite, pa otud problem? Možda je novoj eliti potrebna pomoć? Ili se sukobljavaju populistička i elitistička priča?

Istorijski se uvek delilo na one kojima je Palić potreban i one kojima nije potreban.

Danas je to drukčije. Nikad se na Paliću nije ništa bitno desilo, a da grad nije bio involviran do kraja. Nikad Palić nije dostigao nivo da može da se reprodukuje sam. Grad ima Palić, i ne da nikome. Ali, imaš ljudi koji Palić znaju iz neke svoje mladosti, koja je veselija i lepša, sećanja su uvek idilična i ljudi se naprosto drže te priče: Ako mi je tad bilo dobro, zašto bi ja sad sebi pravio probleme?

Postoji i druga vrsta naravi - da je čovek najzadovoljniji kad je tišina. „Tišina koja se čuje“ je kompliment za Palić. To je kompliment, ali i udes. Gde je tišina, ima nalo ljudi, malo prometa, nema razvoja. Ali grad nikad, znam to iznutra, nije jednoznačno stao iza Palića. Nikad Palić nije bio prioritet, uvek je to bilo: „ajde da to popravimo, da zakrpimo“, ako je 1. maj, a onda bi to bilo zaboravljeno. Velika zakljinjanja nakon sanacije su bila da će tu doći turizam. Ništa se nije desilo!

Još jedan detalj je važan za tadašnju priču, ali i za budućnost. Jugoslavija je turizam izjednačavala sa Jadranskim morem. Jadran je bio zadužen za turizam. Mnogi su ozbiljni investitori tražili placeve na Jadranu i tamo gradili hotele. Vojvodina je bila špajz Jugoslavije, da porizvodi žito, povrće, od turizma je bilo tek nešto malo lovnog turizma. Imao sam običaj da kažem - turizam ovde dugo nije stanovao.

Srbija sada ima granice koje ne dodiruju Jadran, vraćamo se izvornim lepotama, i 2005. godine, kada se radio master-plan razvoja turizma u Srbiji, Palić dobija visoko mesto. Ima tradiciju, ima infrastrukturu, lako je dostupan, nađena je u međuvremenu i termalna voda - mogao bi biti banja. To je za ljude koji su radili master-plan bilo nesporno. Ali nije pokazana dovoljna snaga. Zašto? To je pitanje za ozbiljnu političku analizu. Okolnosti, resursi, sve se na neki način namestilo na to da Palić ulazi u modu.

Polovinu 2009. godine ne treba preskočiti - tu je bio udes, pošto je počela velika kriza. Možda je baš onda bilo šanse da se tu nešto desi. Mi to možda nismo dobro razumeli.

Je li sad ovo vreme kada svi kapaciteti Palića stoje na raspolganju, sve predispozicije koje ima? To je pitanje nečega što bi se moglo formulisati kao – Ništa se u životu neće dogoditi, a da neko to baš jako neće. Tek kad neko dobro stane iza toga, poradi na tome, onda se stvari odigravaju. To je tačka na priču o Paliću. O budućnosti Palića.

Postoji li budućnost?

Ja još ne vidim. Ja ne vidim konsenzus. Vidim skupine ljudi koji na tu temu pričaju. Skupine, kažem stranke, pojedince, koji pričaju u dobrom pravcu, u pravdcu onoga da žele, da bi hteli. Međutim, kad gledaš kompoziciju - ko, kad, kako odlučuje, učestvuje - onda se malo snebivaš od straha - Nije li to ipak politička poštapalica?

Nema vizije?

Vizija koja se zagovarala ovog leta jeste „Na Palić se gosti vraćaju“. Ja takvu viziju ne razumem. Svako ko se iole na bilo koji način bavio gošćenjem, domaćin koji pravi slavu, on to čini tako da mu se gost vraća. U čemu je tu, u tome, palićka specifičnost?

Potreban je kolektivitet. A ovde je jedini kolektivitet sa tim kapacitetom grad. A grad, kako sad stvari stoje, je podeljen na nekoliko frontova. Zovimo to stranke, interesne grupe. Potrebna je ta snaga jedinstva, odlučnosti, volje. Kad vi na skupštinu dođete sa pričom o kanalizavciji, a onda pitaju iz Dušanova, Tavankuta – zašto oni a ne mi? A niko u gradu da se sabere pa da kaže - ako mi uložimo u Palić toliko i toliko, imaćemo korist takvu i takvu, od koje će dobiti imati i Dušanovo i Tavankut, i svi mali i veliki apetiti. Ako delimo na sitno, kao sada, onda niko srećan, niko zadovoljan. Da li postoji dovoljno sabrana energija, pamet, volja, da se na taj način gleda? To je pitanje.

Ko je vlasnik Palića? Ko upravlja?

Dok je god jezero po definiciji prirodno dobro, ono je pod nadležnošću Subotice. Ne znam jeste li pratili, pre 10-tak godina, kada je dr Jordan Aleksić bio ministrar za ekologiju u Vladi Srbije, on je u dva maha, bez zazora, izjavio da je Palić tehnološko jezero. Kad bi ono bilo tehnološko jezero, ne bi bilo pod nadležnosšću Subotice. Subotica nikad nije pristala na to. Palić je prirodna pojava, prirodno dobro sa statusom zaštite bar pojedinih delova u rangu parka prirode. Ono je nedvosmisleno, po pravilima ove zemlje, u nadležnosti grada. Kako se grad odnosi, kome ga poverava, ko sve utiče na njega? Prvi je vodovod. Zna li vodovod šta ulazi u jezero, šta pušta i kako pušta, filtriraju li ili ne? Drugi paket su svi naokolo koji oru, seju, kolju, kopaju, postoje li pravila za njihovo ponašanje? Treće - Kako stoji naselje Palić sa kanalizacijom? Znam da iz naselja nijedna jedina cev ne ide u Palić, sem ileglano. Palićani imaju odnos prema jezeru, a oni koji nemaju, to je ekces, to je statistička greška. Sve zajedno to objedinjuje mehanizam koji određuje vlasnik. To je grad.

Kakve su nadležnosti JP Palić Ludaš bile a kakve su dana? To je tema. Ne znam kako je danas, ali kad smo mi to radili, grad je imao odnos prema nama, kao da smo mi dežurni krivci. To je nasleđen odnos. Ne bih voleo da razgovarate sa taze počasnim građaninom Selešijem u kojoj atmosferi je vodio tim koji je sanirao jezero. On je bio dežurni krivac. Neko mora biti kriv. A da li ga osposobiš da nešto može da radi? Nisam siguran da je mnogo pomereno, iako ima mnogo toga pozitivnog. Znači, nikakav DTD, nikakve Vode Vojvodine. Oni mogu biti sjajan partner, pojedinačno, imaju oni odgovornosti, ali gazda Palića, grad Subotica, mora da zna kako da ostvari svoju gazdinsku ulogu.

DTD je bio deo Voda Vojvodine, bio je sistem Severna Bačka, pumpa na Adorjanu, jezero na Velebitu, Palić, Ludoš. Oni imaju taj sistem i imaju pravila u detalje kad i kako se to radi. Ako oni održavaju ustave na Palićkom i Krvavom jezeru, to je tehnička uloga. To nije uloga onog koji određuje, ko donosi odluke - a to je grad.

Rezime

Jezero je jedan mali osetljivi ekosistem vojvođanske naravi, prirodno nadaren slabotinjom. Plitko, muljevito, bez dovoljno vlastitih izvora, potpuno otvoreno prema drugim tokovima i uticajima. Bar šest puta, zna se tačno šest datuma u istoriji kada je jezero isušeno - isparilo. Legende o jezeru danas potiču odatle, od tih isušivanja. Danas jezero na 30C, pri normalnom dotoku vode od 25 hiljada kubika, gubi 1cm dnevno. Zamisli da imamo četrdeset sušnih dana? To je jedna dimenzija.

Druga dimenzije ja depresija u koju se slivaju sve zvane i nezvane okolne vode.

Treće, od jezera svi očekujemo lepotu, olakšanje, osveženje, a vrlo često se ponašamo prema njemu kao da nas ne zanima. Uzmite pecaroše, ilegalno puštanje kanalizacije, svu tu priču sa pesticidima, sve oko jezera, formiranje pogona naokolo, nevođenje računa o septičkim jamama.

Sve su to detalji koji utiču na priču o Paliću, za koju nema šanse da može uskoro da se zatvori.

Grad je učinio mnogo izgradnjom prečistača. Grad radi na tome da napravi zonu bezbednosti oko jezera. Time on čini presudnu stvar da jezero opstane, da bude u ekološkoj ravnoteži, da u njemu bude nekog živog sveta, da ono izgleda pristojno na oko, a da na obali jezera gradi one sadržaje koji će ljudima obezbediti kontakt s prirodom ali i lečenje.

Svi žele da iskoriste resurs, a kad dođe do problema, beži se od odgovornosti?

Taj slučaj je opšte mesto, ništa specifično. To je u prirodi čoveka, da se komodaš, a kad nastane šteta da drugog okriviš. Ali postoji sistem, lokalna vlast, ona je ovde gazda i mislim da ima šanse. Subotica ume da se ponaša dobro - ako je neko uspešno vodi. Ako se to ne radi na način posvećenosti, prave se bušotine, iskliznuća, ispadi i to ne ide na dobrobit ničega.

*

Tekst je (u odnos na video zapis) prilagođen lakšem čitanju.

*

This article has been produced with the financial assistance of the project South East European Media Observatory, supported by the European Union. The contents of this article are the sole responsibility of the author(s) and can in no way be taken to reflect the views of the European Union.

Tagovi: 
Custom Search