100 skokova ili povratak u spontanu kinematografiju

Sre, 21.12.2016 - 17:53 -- darko.kovacevic

Tekst Daniela Kovača o filmu sa Stipanom Milodanovićem "100 skokova":

Javio sam Stipanu da dolazim u Suboticu i pitao ga da snimimo film zajedno. Decembar je doneo mraz, a meni potrebu da prevarim svoju rutinu. Snimanje filma se činilo kao dobra ideja. Službeni put u Mađarsku povezao se sa posetom mom omiljenom pograničnom gradu. Odlučio sam da iskoristim priliku, ostanem u Subotici dva dana i pokušam da  ispunim vreme intenzivnim aktivnostima. A šta je intenzivnije od snimanja filma?

Stipana Milodanovića poznajem iz doba Low-fi videa i JFJF festivala. On je bio poglavica i organizator Jugoslovenskog Festivala Jeftinog Filma koji se održavao na prelazu milenijuma u Subotici. Na samo njemu svojstven način, Stipan je četiri godine za redom uspevao da u Suboticu dovuče gomilu filmadžija i čudaka iz cele zemlje koji su se bavili jeftinim filmom na tada dostupnoj opremi. Tehnologija snimanja u to vreme i dalje se oslanjala na trake, a digitalna, nelinearna montaža bila je novost. Filmadžije su se snalazile kako umeju i znaju da naprave svoje filmove, često pribegavajući originalnim i neobičnim rešenjima u naraciji, snimanju i montaži. Kako selekcija filmova nije bila stroga, naime puštali su se svi filmovi kraći od deset minuta, utisak nakon gledanja tih filmova je da ste izloženi nečemu spontanom, posebnom i ličnom. To je zauvek promenilo moju percepciju šta je to film.

Predlog da sve snimimo i montiramo za jedan dan i isto veče napravimo premijeru odmah smo usvojili. Napravili smo najavu za projekciju koja je trebala da bude sutradan u Filmskom klubu Orijent smeštenom u bivšoj biletarnici bioskopa Lifka. U tom trenutku nismo imali nijedan snimljeni kadar, a vreme je počelo da otkucava. Seli smo u kola i otišli u Segedin. U Segedinu smo se šetali gradom, prošli kroz špalir drvenih štandova sa prednovogodišnjim artiklima i hranom. Stipan je snimio dugačak kadar dok smo prolazili kroz red štandova. Odlučili smo da to bude uvodna špica za naš film. Nakon toga, otišli smo u poslastičarnicu Virag u kojoj sam bio jednom, davno u detinjstvu, sa roditeljima. Sećanja mi se ipak nisu vratila, nijedna slika tog mesta. Jedna stara otmena zgrada sa šarenim ukrasima. Pušenje zabranjeno. Naručili smo Šomloi galušku, poznat specijalitet nastao u poslastičarnici Žerbo u Budimpešti. Snimili još jedan kadar u kome jedem galušku. Odlučili smo da to bude završna scena filma.

Stipanov optimizam je zarazan. Sa njim i Milošem Tomićem sam snimio spot za pesmu Samo ponekad za grupu Jarboli (to je onaj sa ovcama) pre 17 godina. Pričali smo o tome kako ako ponovo budemo sarađivali za sedamnaest godina, to će biti na pragu naše šezdesete godine. Zanimljiva pomisao. Dogovorili smo se da ponovo snimamo nešto, ali skorije, da ne čekamo toliko.

Prvi dan se završio povratkom u Suboticu. Potreban je i san. Spavati što dublje.

Jutro je donelo šetnju smrznutim gradom. Subotica je jako lep grad. To bi trebalo ponavljati što češće da svi saznaju. Slučajno sam sreo Danielu koja je išla na posao. Ona radi u prostoru koji se zove Skladište. Na kraju hodnika ostavljen je jedan raštimovani klavir. Klaviri mogu biti raštimovani na nekoliko načina. Ako su malo raštimovani, ili tek poneka dirka, onda to i nije toliko uzbudljivo. Ovaj je bio potpuno raštimovan, svaka žica je svirala za sebe. Odlučio sam da to iskoristim za improvizaciju na njemu. Snimio sam mobilnim telefonom taj niz tonova. Pored klavira svirali su i Danielini koraci. JOš jednom se stvorio mali Jesenji Orkestar, tu u hodniku, oko klavira, privremeno i spontano.

Film smo nastavili da snimamo u podne. Pridružila nam se Vanja, slikarka iz Subotice koja je sa sobom ponela analogni fotoaparat. Stipan nas je odveo na Palić. Nismo zapravo imali puno vremena. Premijera nas je čekala za napunih osam sati.

Na sever ipak nisam doputovao praznih džepova kada se radi o temi filma. Naravno, motalo mi se ponešto u glavi. Verujem da svesnom aktivnošću čovek može da se popravlja. A stvari nam ne idu na ruku. Umor je sve veći, nesigurnost života u društvu takođe. Metabolizam se usporava. Na mene to utiče tako da imam sliku rastakanja tkiva. Sopstvenog. Zato se krpim. Na razne načine, uključujući i zablude i ludosti. U poslednje vreme sam izmislio jako jednostavnu vežbu. Uradim sto skokova u mestu. Po nekoliko puta na dan. Kada sam o tome govorio Borisu Jarbolu on mi je u šali rekao da bi mogao da to patentiram kao svoj sistem vežbanja i da imam TV emisije o tome. Možda ne TV emisije, ali kratak film, zašto da ne? Još sa Stipanom i njegovim filmskim rukopisom to može da bude jako zabavno.

Palić je bio obavijen lakom izmaglicom kad smo došli na ponton. Obala sa secesionističkim palatama tek se nazirala u pozadini. Drveni ponton je ponegde bio trošan, a pošto sam odlučio da izvedem sto skokova na njemu, tražili smo dobre grede kako se ne bi desilo da propadnem u ledeno jezero. I onda sam skakao. Stipan je snimao. Vanja je fotografisala za uspomenu.

Hitali smo ubrzo nazad u grad. Videli smo spomen table Radomiru Konstantinoviću i Tiboru Sekelju na kućama u kojima su nekad živeli. Subotica uvek podseti na njih. I na Danila Kiša. Stipanov najveći film do sad je upravo film o Sekelju. Za taj film, Stipan je otputovao u Južnu Ameriku i stigao do džungle i indijanskih plemena do kojih je slavni subotičanin esperantista stigao koju deceniju ranije. Čak je sreo pripadnike plemena koji su se setili neobičnog bledolikog gosta koji im je došao u posetu kad su bili deca. Došli smo i do montaže filma. Prebirajući po tamburi, pratio sam Stipana kako vešto spaja sliku i zvuk. Umešan je i spretan. Čovek od zanata. Osetio sam tu divnu radost kada film polako oživi. Neki detalj, rez, zvuk, sve ima značenje. Za muziku smo uzeli snimak klavira iz Skladišta koji se dobro uklopio sa scenama iz Segedina. Uspeli smo da napravimo kratak film od potpuno originalnih sadržaja, i slike i tona. Spremni smo za premijeru.

Gradom se, među prijateljima, brzo proneo glas o filmu 100 skokova i premijeri u Orijentu. Mesto je malo, sa salom od sedam mesta i foajeom, ujedno i kafeom iz koga se takođe može gledati film na velikom monitoru. Mesto je bilo puno. Puno prijatelja iz JFJF vremena, ali i nekih mlađih.

Film sam pogledao sa izvesnom napetošću. Kod ovako spontanih filmova, dobije se uvek ono što stvarno i jeste. Za mene, to je film o krizi srednjih godina, o umoru, o idiotizmu vremena i nekom pokušaju trzaja. Nisam mogao to da izbegnem zato što tako i jeste. Kao jedno ogledalo. U publici se otelo nekoliko osmeha i duh JFJF festivala na kratko je oživeo. Nedostajao nam je samo autobus Stipanovog tate pun filmadžija iz cele zemlje koji bi ušli u Orijent. Iako tog autobusa nije bilo, svi su bili tu sa nama. Posle filma, druženje se pretvorilo u igranku do iza pola noći. Baš kako i treba da bude.

Makar na kratko, vratio sam se u spontani film. Bez budžeta, planova, razrade scenarija i sličnih stvari. Samo film. Stipane, nećemo čekati sedamnaest godina za sledeću priliku.

Tekst i fotografije Daniela Kovača o filmu sa Stipanom Milodanovićem "100 skokova": preuzeli smo sa njegovog bloga: https://danlikov.wordpress.com/2016/12/21/100-skokova-ili-povratak-u-spo...

Tagovi: 
Autor teksta: 
Fotograf: 
Custom Search