Čaba Paško Sve što činim – činim u slavu Boga

Ned, 24.12.2017 - 13:04 -- nikola.tumbas

Sveštenik Čaba Paško je duhovnik meštana Kelebije, ali i muzički pedagog, dirigent simfonijskog orkestra Muzičke škole, vrsni i nagradama ovenčani kuvar. Sve to, tek je deo njegovih aktivnosti

U sedmici pred Božić, sveštenik Rimokatoličke crkve Čaba Paško, teško uspeva da pronađe sat vremena za razgovor za novine. Tek što je dojurio iz Muzičke škole, gde je redovni profesor srednjoškolcima na odseku za crkvenu muziku i dirigovanje, a treba da pripremi materijal za konkurse, i održi večernju misu u crkvi Razlaz apostola na Kelebiji gde je župnik od 2011. godine. Čeka ga još rad sa horom i orkestrom, jer je i katedralni dirigent i muzički direktor subotičke Biskupije. Pre nekoliko dana najavili su mu se i gosti, žele da okušaju neku od njegovih čuvenih večera, jer kada skine svešteničku reverendu pripasuje belu kulinarsku kecelju.

Ovolika zaposlenost, ovolika spremnost da se dotaknu sve sfere života i u njima učestvuje punim srcem, sveštenik Čaba Paško objašnjava motom Isusovaca koji mu je blizak: sve što činim, činim u veću slavu Boga. Priča da je oduvek znao da će biti ili sveštenik ili kuvar. Postao je i jedno i drugo, ali kaže nije ga zanimalo samo stvaranje hrane, već kreiranje plemenitih ukusa. Tako je stvorio svoje duhovno trojstvo: religiju,  hranu i muziku.

- Duhovnik je moje prvo i najvažnije zvanje, a sve što činim, činim u slavu Boga. Muzika je način na koji mogu da govorim o transcendentalnim stvarima, o Božjim stvarima. Odsvirati, otpevati ili dirigovati, to je način na koji možemo da izrazimo nadprirodne stvari, u onome o čemu kao sveštenici govorimo i pokušavamo ljudima da predstavimo, pomaže nam umetnost, muzika posebno“ priča Čaba Paško za „Politiku“.

Svešteničkom pozivu učio se u Pečuju, paralelno završavajući i muzičku akademiju. Diplomu je stekao 1999. godine, sa 26 godina, i muzičko školovanje nastavlja na akademiji u Gracu. Sa oduševljenjem priča o profesorima koji su prenosili muzičko znanje, ali i svoje studente učili životnoj disciplini neophodnoj za postizanje velikog uspeha. Kaže da nikada nije razmatrao mogućnost da se ne vrati na rodno tle. „Ja sam Mađar, ali teško bih zamislio svoj život u Mađarskoj, i želeo sam da se vratim. Uvek sam bio lokalpatriota, ja sam vojvođanski Mađar, volim narode sa kojima živim, Bunjevce, Srbe starosedeoce, ovu kulturu, zvuk tamburice, starogradske pesme, našu kuhinju, i sve to bi mi falilo da nisam u Vojvodini“.

Kada je pre šest godina preuzeo crkvu na Kelebiji, došao je u najmanju župu u Biskupiji, koja nije mogla da izdržava župnika, gde su se mise održavale jednom sedmično. Trebalo je pokrenuti zajednicu, i tu je novom svešteniku pomogao njegov hobi. Godinu dana pre toga upravo je objavio knjigu „Kuhinja oca Paška“ koju je predstaljao po celoj zemlji, a vodio je i popularnu emisiju iz kulinarstva na Panon televiziji, te je rešio da i svoje župljana okupi oko zajedničkog stola.

- Ideja je bila da se otvore kapije, da ljudi dolaze u crkvu, da osete da pripadaju ovoj zajednici. Kako ih najlakše privući, nego dati im hleb svagdašnji koji smo sami zamesili. Kada nešto slaviš, kada želiš nekoga da pozoveš, šta je prvo što mu kažeš? Dođi za moj sto! To je lepa gesta kojom želiš da iskažeš ljubav prema bližnjem. To su, možda, na prvi pogled sitne stvari, ali više od toga ne može čovek učiniti nego da pozove drugog za svoj sto i podeli ono što ima“ priča otac Paško.

Kao dobar staratelj duša i tela svojih župljana, Paško je oživeo mali vinograd oko crkve i staru sortu kevedinke, zasadio voće od kojeg pravi vino i pekmeze i peče rakiju, a iskustvo i ruka ispomoći pristigli su od komšija vičnih ovom poslu. Župa ne samo da je osnažila, već i počela da zarađuje od ovih proizvoda, termini za priredbe i večere u zajedničkoj prostoriji rezervisani su dva meseca unapred.
Mađarska ga je više puta nagradila za gastronomske umeće, za Dan Subotice, 1. septembra dobio je nagradu „Pro urbe“ kao zaslužni Subotičanin. Celokupnim svojim aktivnostima sveštenik Čaba Paško odbija da svoj duhovni poziv odvoji od ljudskog iskustva.

-Pogrešno je shvatanje i tumačenje da smo mi stvoreni da patimo, da smo u stalnom odricanju. Postoji post, ali postoji i praznovanje. Postoji svet u kojem živimo i sve je to stvoreno za nas. Da je život loš, Bog ga ne bi stvorio“ kaže sveštenik koji kaže da crkva treba da prihvati novi oblik komunikacije sa svojim vernicima.

- „Mi živimo u globalizovanom svetu gde merila našeg „sela“ nisu jedina mera našeg života, u takvom društvu ni Bog više ne igra ulogu kao ranije. Ipak, globalizovani svet im ne daje odgovore o smislu života, jer smisla života nema bez Boga i mi kao duhovnici danas imamo odgovornost da evanđelje, radosnu vest, prenesemo ljudima na način koji je za njih prihvatljiv. Zato ako ja kao čovek nisam među ljudima, ako ne stvorim zajednicu koja je otvorena, koja poziva i koja može da razgovara sa ljudima o njihovim svakodnevnim životnim problemima, kako im mogu preneti poruku ili svoje znanje? Kada ovde stvaram i kuvam onda šaljem sliku ljudima da i oni svojim umećem i radom mogu da održavaju svoje domaćinstvo, i da ne treba da prodaju svoju imovinu i napuštaju ognjišta“ :kaže sveštenik Čaba Paško.
 

Aleksandra Isakov (Politika)

 

 

Ličnosti: 
Custom Search