Jedan sam od (mnogih) nekarizmatičnih svećenika koji nema na raspolaganju 'posebne' sile i darove Duha Svetog. Shodno tome zaslužno nosim zvanje svećenika opće prakse. Moja misa je jedna od onih običnih – prema rubrikama iz misala; ruke su mi propisno raširene – nikad iznad glave, nikad s gitarom u ruci; padanje na mojoj misi događa se tek uslijed nedostatka zraka ili propovijedi skromnijih decibela; Isus u mojoj pokaznici ne izaziva navalu klanjatelja kao što bi Isus u pokaznici nekog ne-običnog karizmatika. U prilog mojoj običnosti pogoduje još i ljubav prema pučkim pjesmama i gregorijanskom koralu. Slabo divanim u egzotičnim jezicima i, naposljetku, možda kao najveći 'dokaz' mojoj nekarizmatičnosti – smatram da Duh Sveti puše i u institucijama (hijerarhiji) Crkve a ne isključivo mimo njih. Plašim se da ću u svijetu sve izraženijeg traganja duhovnog iskustva kroz izvanjsku spektakularnost ostati na birou za zapošljavanje. Jedini 'kec u rukavu' koji mi je još ostao jest Riječ Božja i euharistijski kruh. Pih, to ionako može svaki i najobičniji svećenik… Jaka stvar!
S druge pak strane, niste li se i vi, (naj)obični(ji) vjernici, zatekli katkad pred neatraktivnom svakodnevicom kojoj manjka izvanrednih duhovnih turbulencija te ekskluzivnih mističnih iskustava? Na raspolaganju vam je tek standardni, 'nekarizmatični' župnik koji u 'ponudi' ima (samo) svetu misu, redovitu ispovijed i poneku pobožnost? S pravom se pitamo gdje prepoznati tog silnog Duha u našem svakodnevnom iskustvu…
Ovih dana posvećeni smo promišljanjima o Duhu Svetom, kojega će teologija od milja nazvati 'Nepoznatim Bogom' upravo radi te njegove 'neuhvatljivosti' (puše gdje hoće, čuješ mu šum a ne znaš odakle dolazi i kamo ide…). Teolozi od početka imaju 'muke' s Njim jer se ne da sistematizirati, nadilazi proračunatost, monopoliziranje, kako od strane hijerarhije tako i karizmatika. S Njim nikad nismo 'na čisto'. Uvijek možemo očekivati neočekivano. Zapravo, na konto svega rečenog, a radi utjehe nama 'običnima', zašto o njemu ne bismo razmišljali kao o snazi koja vodi prema novoj kvaliteti onog redovitog, svakidašnjeg, običnog? Da li bismo se usudili u Duhu Svetom prepoznati snagu koja osposobljava da i ono najobičnije, svakidašnje, neznatno izvedemo na izvanredan, pa i junački način? Ne ruši li to naše fantastične predodžbe o djelovanju Duha koji nam se, prikazan na ovakav način, čini gotovo 'nekarizmatičnim'?
Na koncu, usudio bih se reći da smo (ipak!) svi mi kršćani nužno i karizmatici, smatrali se makar i 'najobičnijima'. Živimo na način darovanosti (od Boga, roditelja, prijatelja…), ali i druge ob-darujemo. Sv. Pavao bi nam mogao ponovno održati bukvicu koju je onomad nadobudnim korinćanima: badava vam dari i karizme ako ljubavi nemate! Najveći dar među svima je ljubav! A ona je dohvatljiva i pristupačna svakom… Možda najviše onima običnima…
