Još od Ezopova vremena (6. st. pr. Kr.) pa sve do danas djeci se priča o radoholičaru mravu koji je cijele godine bjesomučno radio i stjecao, kako bi na zimu imao što jesti te o dokonome umjetniku cvrčku koji je pjevao Suncu i divio se stvorenoj stvarnosti. Poučak basne nam je dobro poznat: kapitalist mrav je model koji se nameće i preporuča a kontemplativac cvrčak je ljenčina i hedonist kojemu ostaje jedino skapati od gladi jer se njegova vizija stvarnosti potire sa zasadama pragmatizma i utilitarizma. Pisac ovih redaka, možda po prvi puta od vremena Ezopa, nastojat će učiniti povijesni revizionizam i rehabilitirati neshvaćenoga Božjega boema te ukazati na cvrčkov žitak kao model kršćanstva.
Nije mi namjera prikazati rad(inost) u negativnomu svjetlu, dapače, želim marljivomu mravu proširiti obzore, podići glavu, ukazati na puninu zbilje koja se ne smije reducirati samo na posao i stjecanje. Potreban mu je cvrčak, taj dokoni zadivljenik u prirodu koji svira, pleše, pjeva, raduje se nebu, Suncu, slobodi, koji nije opterećen sutrašnjih danom, jelom i odijelom, koji je oslobođen prokletstva korisnosti i interesa, koji zna slaviti i veseliti se. Cvrčak je kršćanin jer se zna opustiti, jer shvaća riječi svoga Gospodara koji veli: Ne budite zabrinuti za život svoj: što ćete jesti, što ćete piti; pogledajte ptice nebeske! Ne siju, ne žanju niti sabiru u žitnice, pa ipak ih hrani vaš nebeski Otac“ (usp. Mt 6,24-34). Pouka Ezopove basne, kako ju se često predstavlja, može biti izrazito protukršćanska. Mrav je zabrinut za svoju egzistenciju, ne prima život kao dar i darovanost, želi sam sebe spasiti jer vjeruje jedino u ono što je svojim rukama stekao. Navikao je na „bol rada“ da bez te boli više ne zna živjeti. Jer ne poznaje ništa osim rada, nepovjerljiv je prema svemu onomu što nije rad. Nesposoban je za primanje dara (obdarenost) a tako i za darivanje. Kada rad određuje sveukupnost zbilje, zarobljuje čovjeka, biblijski rečeno – postaje prokletstvom. Mrav živi samo zato da preživi (zimu). On je za Isusa poganin jer je malovjeran i zabrinut: „Nemojte dakle zabrinuto govoriti: 'Što ćemo jesti?' ili: 'Što ćemo piti?' ili: 'U što ćemo se obući?' Ta sve to pogani ištu. Ne budite dakle zabrinuti za sutra. Sutra će se samo brinuti za se“ (usp. Isto). Isus je prvi stao u obranu cvrčka još onomad kad je prekorio mravicu Martu koja je spočitavala mlađoj sestri Mariji što cvrči do Isusovih nogu umjesto da žonglira s loncima u kuhinji. Marija je izabrala bolji dio!
Dragi čitatelju, ovim recima uvodim te u promišljanje o dokolici kao izlazu iz prokletstva korisnosti, interesa i stjecanja. Ne postoji samo korist, postoji i blagoslov. Za blagoslov ljudske zajednice nužno je postojanje ljudi koji se predaju ne-korisnomu – životu kontemplacije. Istinska duhovnost vjeruje u beskorisnoga Boga koga se ne može reducirati na mentalitet „dam da daš“ (ja tebi platim misu a ti meni učiniš to i to…). Uvjeren sam da ne moramo biti samo korisni radnici, već i beskorisni Božji dokoličari. Za kraj poslušajmo cvrčka:
I cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrče
Svoj trohej zaglušljivi, svoj zvučni, teški jamb...
Podne je. - Kao voda tišinom razl'jeva se.
Sunčani ditiramb.
I pjeva: „Ja sam danas ispio sunce plamno.
I žilice su moje nabrekle ko potoci.
U utrobi se mojoj ljuljuška more tamno.
Na leđima mi šuma, što nagli trgnu srh.
Dv'je st'jene, dva obronka postaše moji boci,
A glava - gorski vrh.“
I cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrče,
Dok sunce s neba lije na zemlju žar i plam:
"Zemniče, ja sam himna što bruji za oltarom,
Dok šuti gordi hram.
... Izađi! - Što se kriješ pod krošnjom, u rupama?
Na kamu puž se sunča, na travi grije crv!
Rominja s vedra neba ko kiša od iskara
Sunčana sveta krv.
... Izađi - ti, koj' niknu iz zuba ljuta zmaja,
Da budeš grm što gori, luk napet, plamen mač,
Al raznježi ti dušu milinje cvjetnog maja,
Al omekša ti srce jesenjih voda plač.
... Zaprznio te mrak,
Po zemlji sipaš žuč.
A tebe zemlja rodi da budeš čil i jak,
Da nosiš u njedrima radosti zlatni ključ.
... Ja gutam žar sunčani.
I osjećam u sebi, gdje struje šumne r'jeke,
Šumore zelen-luzi svjetlošću obasjani,
Klokoće vrelo, more pjeni se i krkoči,
Modri se grožđe, i zri bobulja sure smreke,
Niz bor se smola toči.
... Zemniče, ja sam pjan.
Oh, sunca, sunca, sunca.
Još led mi noge trni,
Pred očma još se crni
Odurni zimski san."
I cvrči bez prekida, šiba teškim ritmom
Goleti ugrijane, lug mrtvi, sparni zrak.
Trepeće oštra pjesma ko vjetra na krilima
Dugačak svilen trak.
I pjeva: „Slava zemlji i suncu i talasu!
Dajte mi kaplju rose na kori jasenovoj,
I kaplju žuta soka na bobi na smrekovoj.
Al velju snagu novu podajte mome glasu.
... Sunčeve žice idu od neba pa do zemlje,
Napete kao strune. Golema harfa sja.
Mnogo je ruku dira. - Nebesa zabrujaše,
I sluša zemlja sva.
Mir je na vodi, muk je u docu i luzima,
Al čujem velje srce, gdje kuca sred dubine:
Bojiš se, zemljo majko, da onim pod prstima
Ne zamre pjev sunčani, žica se ne prekine.
... Zemniče, čuješ poj?
Šumi ko srebrn-more,
Zuji ko pčelâ roj.
I pjeva: „Sv'jet je lijep, a život dar je s neba,
Al žeđa nek ti bude velika, ljuta glad.
Pa gutaj vatru moju i siši ml'jeko moje,
I bit ćeš sveđer mlad.
... Oh, sunca, sunca, sunca!
I vonja sa doline
I vjetra sa vrhunca!
... Zemniče, ja sam pjan.
Gle, iza žbuna viri,
Pomamnu pjesmu sviri
Na fruli nagi Pan.“
I cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrče
Svoj trohej zaglušljivi, svoj zvučni, teški jamb.
Podne je. - Kao voda tišinom razl'jeva se
Sunčani ditiramb.
(„Cvrčak“ V. Nazor)
