Zahvalnost Bogu i čovjeku
(U susret Dužijanci)

U 382. broju Hrvatske riječi u tekstu Zvonka Sarića, Zahvalnost Bogu i čovjeku izrečene su neke neistine i poluistine o Dužijanci. Ovaj tekst sam poslo Hrvatskoj riječi da ga objave, al kako u našoj (hrvatskoj) zajednici niko, am baš niko, ne smi zabavit (kritikovat) makar i malo važnijeg pridnjaka dajem ga na uvid našijm štiocima na ocinu.
 

* * * * *
Da bi kogod valjano i istinito opiso kaki adet on ga mora poznavat el imat upućeno čeljade koje će mu pomoć u pisanju. Nažalost, u slučaju pisanja spominjanog članka autor se oslonio na pomoć ljudi koji ovaj adet baš ne znadu najbolje. Autor dobro zna da ima ljudi koji ovaj adet bolje poznadu, koji su o njemu napisali monografiju, više desetina članaka, godinama ga priređivali i gledačima uživo pokazivali, ali on od nji nije tražio pomoć. Zato ukazujem samo nadvoje-natroje (zbrzan ulomak) na neistinite navode:
* Dužijanca je običaj završetka žetve i zahvale Bogu na plodovima zemlje.
- Dužijanca je svetkovina završetka risa, ručne žetve, sa zafalom Bogu na rodu žita (dalje: i da ćemo ocele mi i drugi imat kruva do drugog risa).
* U početku je to bio običaj Hrvata na sjeveru Bačke...
- To je običaj bunjevački Hrvata u Bačkoj, a ako je mislio na okruženje oko Subatice i Sombora onda je zemljovidno tačno da je na sjeveru Bačke u Srbiji ili šire u sridnjem dilu Bačke.
* Tako je ova svetkovina do tada obiteljska...
- Ona je i posli ostala i obiteljska svetkovina koja je u vrime zloglasne ″obaveze″, posli Drugog svickog rata, polagano počela pristajat to bit...
* ... razgovarali smo ... mons. Stjepanom Beretićem... Tomislavom Žigmanovim... Zoltanom Šiflišem... Ladislavom Suknovićem...
- To je autorov slobadan izbor sugovornika, od kojih je jedino u Dužijancu upućen i o njoj piso i pridičio mons. Stjepan Beretić. Ostali autori bar do sada nisu ni privirili, makar vidili i na Takmičenju risara ručnu žetvu, al zato su se usudili o njoj štogod kazat (Žigmanov, Suknović).
Prigovaram autoru koji nije pito koga od tolike čeljadi koji godinama od zaborava čuvaju u priredbama i pisanjima Dužijancu (Stipan Romoda, Marija i Stipan Kujundžić, Mirko Ostrogonac i toliki drugi...).
* Podnaslov: Dužijanca nas zove da nađemo vremena za blagdan
- Da nađemo vremena ...??? Poštivanje blagdana niije pitanje vrimena, već nakane: pštivat ga el ne.
* Žigmanov, kako i priliči kulturtregerskom samoproklamovanom, intelektualnom monopolisti hrvatske zajednice, pa još kad se s rodenovski potpačenom bradom maši tolsara zamočenog u tintarnicu, onda mu iz dna duše, ko lava iz grotla Ejafjalalokula, počme kuljat vokabular kvazi-hohfilozofski i dosta prazni misli pritočeni u opis biti Dužijance... Štijem, pa štijem i onda proštijem: ...Jer, u biti je dužijanca zafala za kruh itd.
- Opac! Risari, pa i drugi žeteoci u risu i gazda se nisu zafaljivali Bogu na kruvu, već na rodu žita u srićno urađenom poslu, otprilike tako. Bit je u zrnu žita, a u risnom dobu od zrna do kruva put je dalek, ko Federiku Garsiji Lorki Kordoba (Cordoba) el Vojislavu Sekelju Kelebija...
Čim je naš učitelj na početku kečio loptu priko gola dalje štit njegovo brnjavilaštvinstvo jalov je poso, što bi reko Bosanac učitelj je zijanio.
Da za Učeteljom ne zaostane i Suknović spominje ″bisere″:
* ... kako je dužijanca kulturni fenomen koji je pronio ime Hrvata u Vojvodini...
- Ne Hrvata u Vojvodini, već bunjevački Hrvata u Bačkoj: Čikerija, Kunbaja... Baja...
* ... da je kulturološka i etnološka izvornost proslave žetvene svečanosti najviše očuvana u seoskim sredinama.
- Bože, najkulturnije kazano: sramota je ne spominit salaše i salašare.
Itd.
 

Ko divani el piše o Dužijanci on mora pravit razliku izmed obiteljske Dužijance, iznidrine na salašima ko zafale Bogu na kraju risa (ručne žetve) s korenom iz XIX. vika i seosko/varošku svetkovinu Dužijance s nizom priredbi i zajedničkom zafalnom misom. Izmed ova dva pojma Dužijance je jasna granica.

U ovom tekstu rič je o Dužijanci ko gradsko-seoskoj svetkovini, objavljenom prid Takmičenja risara. O toj etnološkoj priredbi, koju do sad niko u sridnjoj Evropi nije ovako bogatim sadržajom pokazo, o tom našem kulturnom biseru ni riči. O njoj se autori ne ufaju pisat, nisu je upoznali, a mašili su se tolsara i pisanja o Dužijanci. No, autor teksta je metnio jednu sliku pa nek ona pripovida, kad se priložnici nisu usudili (znali?) spominit tu priredbu.

U pisanju bilo kojeg oblika Dužijance ne smidu se krajčit salaši i salašari, ris i risari, koji su je osmislili i ko na pladnju uneli u Crkvu 1911. godine.

Autor teksta i njegovi priložnici očito ovo nisu imali u vidu, pa je zato Dužijanca opako opisana nadmetanjem obaško tribljeni riči po raskošnom vokabularu.

Sramota.