Rade Šerbedžija, veliki glumac i zvijezda Hollywooda

Sub, 16.08.2008 - 12:46 -- urednik
Prošloga četvrtka 7. kolovoza, posve iznenada i nenajavljeno, glasoviti se  glumac Rade Šerbedžija, poslije dvadeset godina, ponovno našao u Subotici. Koristeći dan pauze u snimanju svog najnovijeg filma »Kao rani mraz«, koji snima na lokacijama obližnje Ade i Mola na obalama rijeke Tise, Rade Šerbedžija je odlučio upriličiti susret s nekoliko subotičkih prijatelja, odigrati partiju tenisa na terenima u Dudovoj šumi i nakon toga ručati u Nepköru, restoranu mađarske nacionalne kuhinje. Zahvaljujući  poznatoj Šerbedžijinoj susretljivosti i ljubaznosti prema medijima, unatoč rijetkom trenutku opuštanja izvan filmske i kazališne scene, ekskluzivno za »Hrvatsku riječ« uspjeli smo osigurati ovaj razgovor.



Prošla su gotovo puna dva desetljeća otkako ste posljednji put bili u Subotici, gradu u kojemu ste koncem osamdesetih godina živjeli i radili u glasovitom KPGT-u teatru. Tko je »krivac« za Vaš ponovni posjet?


Zbilja je prošlo gotovo dvadeset godina od mog posljednjeg posjeta Subotici, gradu koji ću zauvijek nositi u svom srcu i gradu koji se nalazi na mojoj posebnoj listi sredina za koje sam emotivno vezan. Izravni krivac za ovaj iznenadni i posve neplanirani posjet su moji subotički prijatelji, a indirektna uzročno-posljedična okolnost je slobodni dan na snimanju mog novog filma koji radim na lokacijama u neposrednoj blizini.



O kakvom se filmu radi i u kakvoj ćemo Vas ulozi, ovoga puta, gledati?



Na lokacijama Ade i Mola, na prekrasnim obalama Tise snimamo film Đorđa Balaševića »Kao rani mraz«, koji se radi prema originalnom scenariju po romanu koji je napisao, a u biti, cijela je priča inspirirana njegovom legendarnom pjesmom »Priča o Vasi Ladačkom«. Igram glavnu ulogu, upravo Vasu Ladačkog u njegovoj starijoj dobi, kada se vraća iz svijeta, a svi njegovi najbliži misle kako je davno umro. Sama radnja filma događa se u razdoblju prije početka Prvog svjetskog rata i završava četrdesete godine 20. stoljeća, u vrijeme  neposredno prije Drugog svjetskog rata i bavi se pričom o trojici ratnih drugova, njihovim životima koji su neraskidivo povezani i isprepleteni određenim povijesnim, ali i emotivnim momentima. Izuzetno sam zadovoljan što sam uspio pronaći vremena i prostora za ulogu u ovom lijepom filmu.



Možete li se, ovako na brzinu, sjetiti svog posljednjeg filma koji ste snimali na vojvođanskim prostorima?



Nažalost, zbilja se trenutačno ne mogu sjetiti koji bi to mogao biti film. Zbilja, teško. Davno je to bilo. Možda u osamdesetim godinama, kada sam još bio jako mlad.



Kakav je osjećaj danas, nakon toliko godina, ponovno se vratiti na poznata mjesta?



Meni je uvijek lijepo doći na prostore naše nekadašnje zajedničke države, jer sam emotivno vezan za nekoliko gradova i sredina na njenim prostorima. Prije svega to je Zagreb, grad u kojemu sam odrastao i postao glumac, zatim tu su Dalmacija i Istra, zbog mora za koje sam oduvijek bio vezan i u kojoj trenutačno na Brijunima imam svoj teatar Ullyses. Na tom posebnom popisu nalazi se jamačno i Subotica, u kojoj sam živio i radio nekoliko godina u sjajnom KPGT teatru Ljubiše Ristića.



Kako ste doživjeli Suboticu, šećući njezinim ulicama dvadeset godina nakon svog posljednjeg posjeta?



Subotica je oduvijek bila lijepa, a danas je još ljepša. Šećući njezinim ulicama, i nakon toliko protekloga vremena, primjećujem kako nije izgubila onu svoju prepoznatljivu gospodstvenost. Baš lijepa i divna, jednostavno sagrađena po mjeri čovjeka.



Govoreći o Vama i Subotici, jednostavno moramo spomenuti i Vašu bogatu, impresivnu teatarsku karijeru, čiji je solidan dio ostvaren upravo na daskama našega gradskoga teatra, no danas ste pretežno vezani uz film. Možete li povući određenu osobnu paralelu između kazališne i filmske scene u ovom dijelu vašega života?


Iako sam pretežno vezan u film, i dalje sam i na kazališnim daskama, ponajprije tijekom ljeta na Brijunima u kazalištu Ullyses. Također sam radio teatar u nekoliko produkcija s Vanessom Redgrave u Londonu, ali je film definitivno postao, moja glavna umjetnost. Ali, subotičke kazališne uloge ostati će zauvijek u mom najljepšem sjećanju.



Kada smo već na polju lijepih sjećanja, nedavno je ponovno na HTV-u reprizirana legendarna hrvatska TV serija »Prosjaci i sinovi«, u kojoj ste odigrali briljantnu ulogu Matana. Kako gledate na ovu Vašu ulogu, koja se smatra jednom od najboljih u Vašoj dramskoj karijeri,  spram činjenice kako je, zbog opće poznatih društvenih okolnosti, serija dugo godina bila u bunkeru i nedostupna za javnost?


To je bila jedna, stvarno, senzacionalno napravljena serija prema motivima fantastičnog romana Ivana Raosa. Ne volim govoriti o prošlim vremenima i političkim opstrukcijama koje su pratile određena  događanja u njima, ali ne mogu, a ne kazati kako je Raosu učinjena zbilja velika nepravda i kako je on kao osoba i umjetnik često bio osporavan, zabranjivan i »bunkeriran«. Glede same uloge Matana, ona nije bila dominantna za razvoj moje glumačke karijere, jer sam je radio u mladalačkoj dobi, a kako je bila zabranjena i sklonjena u stranu, nitko je nije mogao godinama vidjeti. Eh, da se ona tada pojavila, onda bi to bilo zbilja nešto veliko i značajno, ali...

Bilo je to davne 1971. godine, kada sam imao svega 24 godine.



Kakvo je bilo iskustvo za Vašu buduću karijeru raditi s velikanom hrvatskog glumišta, nezaboravnim Fabijanom Šovagovićem koji je maestralno odigrao ulogu dida Kikaša?


On je jedan od mojih najdražih glumaca, briljantan u svakom pogledu kao čovjek i kao glumac. U svakom pogledu. Pokraj njega sam imao što naučiti. Imao sam dva velika glumačka uzora, jedan je bio Šovo (Fabijan Šovagović op. a.), a drugi Ljuba Tadić.



Vratimo se filmskoj umjetnosti, ali još malo u davnim, prošlim vremenima nekadašnje države. Čini se kako je, možda baš uloga u filmu »Bravo maestro« bila jedna od značajnih za daljnji napredak u filmskoj umjetnosti?


Grlićev film »Bravo maestro«, u kojemu sam imao naslovnu rolu, zamalo nije osvojio Kanski festival i laskavi naslov nam je izmakao za svega nekoliko glasova, što smo kasnije saznali. Bio je to zbilja jedan lijep film i uloga koja je jamačno ostavila traga u mojoj daljnjoj karijeri.



Karijeri, u kojoj ste danas jedan od starova Hollywooda i zvijezda koja igra »rame uz rame« sa zvijezdama kao što su Tom Cruise, Nicol Kidman, Michael Caine. Kakav je doživljaj, iskusnom glumcu poput Vas koji ste i sami velika zvijezda, igrati skupa s ovakvim glumačkim zvijezdama?


Odmah moram kazati kako sam cijelu tu priču o zvijezdama i zvjezdanom statusu oduvijek relativno shvaćao i kada sam još prije na ovim prostorima imao takav status. Nastojao sam uvijek biti jednostavan u svemu, u životu, u  odnosu s ljudima i tako se i dalje nastojim svakodnevno ponašati. To najviše volim, jer ne volim neki posebni status zvijezde. Dobro znam da sam u prilici da ljudi žele dobiti moj autogram, slikati  se sa mnom, i to je posve logična stvar. Glede samoga seta i snimanja s poznatim američkim zvijezdama, nema neke velike razlike, jer svi filmski radnici su isti. Nema tu neke velike razlike. Je li u pitanju veliki mali film, sve je to isto. U pitanju su normalni ljudi, koji su svojim glumačkim umijećem dosegnuli zvjezdani status.

U biti, svi veliki glumci su posve normalni ljudi.



Kakvi su Vaši daljnji planovi, nakon odlaska iz Subotice i vojvođanskih krajeva?



Iz Subotice se vraćam na set filma »Kao rani mraz«, jer imamo još nekoliko scena. Potom slijedi povratak na Brijune jer pripremamo još jednu kazališnu premijeru. Bit će to predstava »1968«, koja na jedan lijepi, umjetnički način obilježava jubilarnu godišnjicu te iznimno važne godine u životima mnogih od nas.



razgovor vodio: Dražen Prćič

izvor - Hrvatska riječ
Custom Search