Aleksandrovo

Sre, 16.11.2011 - 16:00 -- darko.kovacevic
Obilazak MZ Aleksandrovo - Etapa relija velika nagrada Šandora
Obilazak MZ Aleksandrovo - Etapa relija velika nagrada Šandora
Obilazak MZ Aleksandrovo - Etapa relija do Čvorkove bare
Obilazak MZ Aleksandrovo - Etapa relija do Čvorkove bare
Ana Vrndžić o Narodnoj kuhinji u MZ Aleksandrovo
Ana Vrndžić o Narodnoj kuhinji u MZ Aleksandrovo
Josip Horvat o likovnoj koloniji
Josip Horvat o likovnoj koloniji
Obilazak Šandora - prva etapa
Obilazak Šandora - prva etapa
Obilazak Šandora - druga etapa
Obilazak Šandora - druga etapa

Aleksandrovo, ili Šandor, kolonizovano 1787. godine, a nakon što je izdato naređenje da se kolonizuju Čantavir i Bajmok. Od tada ima neku svoju specifičnost i osobenost, koju je najbolje onovremeno izrazio grafit "Šandor republika". Šandorčane karakteriše izuzetna privrženost i osećaj pripadnosti, ponos što su Šandorčani, pa bili to rođeni Šandorčani ili oni koji su došli. Aleksandrovo vam je toliko specifično, da se prosto plašim da napišem nešto o njemu, pošto nisam Šandorčanin.

Na prostoru između pačirske pruge, malog Palića, Bunarića, njiva i salaša, živi, kako se to danas meri, oko 6,000 upisanih birača (jer, čini se, partije broje samo birače), a pretpostavlja se da ima tu preko 10,000 duša. "Kada bi nas se, pre izbora, setili i upola kao Prozivke, to bi bilo dobro", kažu Šandorčani.

Ipak, Šandorčani nisu sedeli skrštenih ruku, već su samofinansiranjem i samodoprinosima izgradili gotovo čitavu infrastrukturu, jer, kažu, da se neko drugi pitao, bilo bi izgrađeno puno manje. Samodoprinos gradi Šandor, od 1998. do 2013. godine, a otud, pretpostavljam, njihov ponos i privrženost Aleksandrovu. Još jedna specifičnost: Vlast u Šandoru pretežno je u rukama grupe građana "Naš Šandor". Samodoprinos i lokalno polotičko samoorganizovanje, zapravo nam govore da je moguće koristiti mesne zajednice kao stvarne pokretače gradskog života, te da postoje bottom-up inicijative, i potrebno je više raditi na finansijskom i drugom razigravanju ove postojeće, a ipak nedovoljno iskorištene samoupravne infrastrukture. Da nam se ne svedu mesne zajednice na organizovanje svečanosti "Sunčana jesen života" i povremenih kampanja merenja pritiska i šećera.

Aleksandrovo je, možemo reći, seoska mesna zajednica, zasebno selo prizemljuša u najvećem selu u Evropi Subotici. Imaju ambulantu, imaju apoteku, imaju obdanište, vrtić "Alisa", imaju osnovnu školu "Sveti Sava" i udruženje penzionera "Aleksandrovo".

Što se infrastrukture tiče, imaju telefon, internet (adsl i wireless), kablovsku televiziju; imaju gradsku vodovodnu mrežu u svim ulicama izuzev u delu Futoške; imaju i gasovod, ali gas je skup; imaju kanalizacionu mrežu u svim ulicama izuzev u Stražilovskoj, Kameničkoj, Siriškoj, Milovana Glišića, Željka Milivojevića, Albe Vidakovića i delu Vlaseničke ulice - što, kažu, predstavlja veliki ekološki problem; imaju organizovano odvoženje kućnog smeća; imaju i dva groblja.

Nažalost, imaju i deponije, jednu veliku, gradsku i tri divlje deponije, a nije im poznato da neka ekološka organizacija deluje na području Šandora. Uz divlje deponije, tu je i problem emigranata koji, oni siromašniji, tu negde na deponiji imaju bazu u kojoj čekaju odlazak za Evropu. Problemi je i što je policija praktično odustala od sistema pozornika, pa je kontakt policije i građana prilično nedefinisan i ne funkcioniše onako kako bi to građani želeli.

Što se privrede tiče, Šandor karakteriše stara industrijska zona, u kojoj su se gasile, ali i spašavale fabrike Fidelinke i Tetravagonke Bratstvo, a tu su i Mlekara, Alpak, Simex, Plast company, SMB gradnja, Komgrad, Naftagas i Veterinarski zavod. Otud još jedna šandorska specifičnost, jer govorimo o ruralno-industrijskoj zoni, u kojoj bi, najprirodnije, bilo mesto za neko, eventualno, dugoročno planiranje revitalizacije prehrambene industrije, po kojoj je Subotica bila poznata. Od trgovine, tu su Trgopromet, Gomex, Idea i pregršt malih SZT radnji. Starih zanata, nažalost, više nema.

Duhovni život šandorčana je dobro obezbeđen. Tu je Pravoslavna crkva (koja je praktično i domaćin MZ) i Katolička crkva, na Malom Paliću Vodice i Bunarić. Za svetovni kulturni život zaduženo je KUD "Aleksandrovo". Što se famoznog turizma tiče, putnik-namernik mogao bi da se okrepi u restoranu domaće kuhinje "Bačvanka", prošeta se nekim od parkova, ili hodočasti Bunarić, da li tokom leta, kada je tamo likovna kolonija Bunarić, ili krajem avgusta, na Bunarićko proštenje.

Tu su, na Čvorkovoj bari, tereni za fudbal, košarku i odbojku, na Trgu Paje Jovanovića košarkaški tereni, i stari, danas zapušteni tereni "Bratstva" od pre "Tetravagonke", u ulici Starine Novaka, a tu je i rvački klub "Aleksandrovo".

Život u Šandoru, ovako posmatrajući, sa distance, najbolje je zadovoljen sa sportsko-rekreativne i duhovne strane. Još da je hleba i igara...

::

Autor teksta: 
Fotograf: 
Custom Search