Filmska trilogija „Kum“ u svetlu nastave filozofije

Pet, 08.03.2019 - 10:24 -- nikola.tumbas

U ponedeljak, 4. marta 2019. godine, u Klubu 23 Gimnazije “Svetozar Marković“ održana je tribina na temu „Filmska trilogija 'Kum' u svetlu nastave savremene filozofije“.

Bila je to poslednja u nizu tribina što je organizovao i vodio prof. Dragan Krstić, pošto odlazi u zasluženu penziju.

Tema je bila izuzetno zanimljiva, a koliko su je učenici gimnazije, i ostali, razumeli to će ostati tajna. Ali sama siguran da će tekst, u nastavku, predavača doc. dr Srđana Damnjanovića, doprineti razumevanju skrivenih poruka filma i zašto nam se on toliko dopao!

 

***

 

Filmska trilogija „Kum“ u svetlu nastave filozofije

 

Draganu Krstiću,

 koji je svojim neumornim radom obogatio ne samo nastavu filozofije, nego i kulturni život grada Subotice

 

 

Zahvaljujući jednoj neobičnoj okolnosti došlo je do ovog predavanja. Filmska trilogija Kum dotiče šaroliku publiku – od sportskih radnika do profesora filozofije, a magnetski privlači i krimofile svih generacija. Uz to, film nam može pomoći da objasnimo različite filozofske, sociološke i psihoanalitičke koncepcije. U savremenoj filozofiji one najčešće idu ruku pod ruku. U tekstu „Reifikacija i utopija u masovnoj kulturi“ (1979), Frederik Džejmson, pozivajući se na „Kuma“, demonstrira teorijske koncepcije koje zastupa, brani i unapređuje. Do tada su snimljena dva dela ove kultne mafijaške sage, a imamo utisak da u trećem delu Frensis Ford Kopola (ko-scenarist i režiser filma) implicitno odgovara na Džejmsonovu kritiku (posebno na onu da je filmska mašinerija problem koji postoji u savremenom društvu, nemilosrdnost i beskrupuloznost velikog biznisa, pretvorila u moralni problem, tj. u carstvo imaginarnog, u jednu posebno problematičnu i pacifikujuću utopiju).

Početak filmske sage odvija se u kabinetu don Vita Korleonea, koji na dan venčanja svoje ćerke prima molioce. Otac čija je ćerka žrtva teškog nasilja moli za pravdu, jer američki pravosudni sistem nije kaznio bogate počinioce gnusnog zločina. Podrazumeva se da će mafija obaviti posao za koji je nadležna država, ali na svoj način. Reč je o odnosu sredstava i normi, tj. o njihovoj neusklađenosti. Važan oslonac u Džejmsonovoj analizi nalazi se u sociološkom konceptu anomije koga je na osnovu Dirkemovih radova razvio Robert Merton. Džejmson anomiju ne nalazi tek u otvarajućoj sceni sage, nego u srcu američkog, pa i svakog drugog društva, a reč je o nesrazmeri između vrednosti koje društvo promoviše i sredstava za njihovo ostvarenje.

Da bi delovao i živeo u skladu sa normama koje društvo zahteva, siromašni migrant sicijanskog porekla mora da redefiniše dostupna sredstva, jer su ona legalna zatajila. I on je kao dobar inovator stvorio mafiju. Sa druge strane, ugledni beli protestant takođe redefiniše sredstva, da bi svojoj porodici ostvario životni standard koji se od njega očekuje, te postaje sklon nepotizmu i korupciji. Realno društva se javlja kao diskrepancija, nesklad, pukotina i pretnja po „normalno“ funkcionisanje jedinke. Mafijaška zajednica i njen kodeks časti postaje uzor dobro organizovanje zajednice koja može da savlada sve prepreke. Ali u tome se nalazi glavni problem i negativnoutopijska dimenzija filma. Nada je lažna. Problem nije u odsustvu morala i vraćanju na stare moralne obrasce (čast, porodične vrednosti, poštovanje oca i slično) nego se nalazi u zločinu krupnog kapitala.

            Na toj liniji Džejmson će pokušati da dekonstruiše i razliku između popularne i visoke kulture, koja ne samo da je rezultat anomije nego je i podstiče, posmatrajući pre svega građansku, odnosno Kantovu definiciju lepog kao svrhovitosti bez svrhe. Napredak u problematizaciji Džejmson ostvaruje pozivajući se na psihoanalitičke koncepte koji osvetljavaju mehanizam geneze umetničkog dela kao i njegovu funkciju u društvu, nalazeći u filmu izraz potisnutih sadržaja, ali i pacifikujuću utopiju, koja umesto ukazivanja na stvarne uzroke nudi zamenu. Zahvaljujući pozivanju na moral, moguće je tek imaginarno „razrešenje“. Odnos između popularnog i visokog je imaginaran, reč je obrnutoj projekciji, ogledalnoj slici  zasnovanoj na binarnoj relaciji ljubav-mržnja.

Finale filmske sage odvija se u zgradi opere. Zgrada opere u Palermu, Teatro Massimo, najveća je u Italiji, a treća u Evropi (iza Beča i Pariza). Brutalni mafijaški obračun ne samo da se odigrava u elitnom „hramu kulture“, nego je problem odnosa „visokog“ i „niskog“ potenciran izvođenjem opere Kavalerija rustikana, koju posmatra iz VIP lože porodica Korleone. Kavalerija se  bavi tragičnim ljubavnim zapletom, apsurdom „seoskog viteštva“, kao i prtljagom bez sumnje smešnih narativa o časti, ljubavi i uvredi koju može oprati samo krv. Ljubavni zaplet i verističke arije koje slušaju članovi porodice, na prvi pogled su u oštrom je kontrastu sa društvenom kritikom u filmskoj sagi Kum, počevši od korumpiranosti američke države, vezama porodice Korleone sa aferama jedne vatikanske banke, i na kraju sa pokušajima modernijeg Kuma da „legalizuje“ poslovanje kao i da stekne društveno priznanje. Ideološka oca oko koje se vrti ceo mafijaški narativ nije kontemplativna i ne sastoji se u promotranju ili identifikovanju sa predstavama „krive svesti“ na relaciji subjekt – država – mafija, nego se nalazi u jednom banalnom činu, koji se tiče pripadnika više klase, a to je odlazak u operu, gde pripadnici klana Korleone u ogledalu visoke kulture posmatraju sami sebe.

 

Custom Search