Katolički institut za kulturu, povijest i duhovnost "Ivan Antunović" priredio je večeras u vjeronaučnoj dvorani župe sv. Roka u Subotici, dvadeseti "Razgovor" u okviru "Dana biskupa Ivana Antunovića 2012." koji se održavaju u povodu obljetnice njegove smrti (13. siječanja 1888.).
Tema ovogodišnjeg "Razgovora" je bila "Izlazak iz duhovne i materijalne krize" o kojoj je govorio mr. sc. Mirko Štefković. Kompletan tekst je u nastavku izveštaja.
Tokom dana će se postaviti nekoliko video priloga pitanja i odgovora učesnika "razgovora" koji nisu mogli a da ne govore i o otvorenim problematičnim pitanjima u zajednici.
*****
Mirko Štefković
Dvadeseti "Razgovor" 12. siječnja 2012., Subotica
KRIZA NAŠA SVAGDANJA
Uzroci i perspektive
Uvod
U ovom kratkom referatu nikako ne pretendiramo dati cjelovitu analizu uzorka raznoraznih kriza, te recepte za izlazak iz njih, radije ćemo se zaustaviti na nekoliko jednostavnijih konstatacija uzroka krize, te ćemo na temelju par autora, a osobito na temelju skorih iskaza sv. Oca Benedikta XVI., pokušati uputiti na razumijevanje tih uzroka i perspektive nadilaženja kriza.
Nikome danas nije potrebno objašnjavati značenje riječi "kriza". Svi znamo za krizu. Ona se očituje u svim aspektima ljudskog življenja. Svi prolazimo kroz krize. Ustvari, može se reći da je kritično ako danas netko nije u nekakvoj krizi. Kad smo u krizi kao da smo u svom redovitom stanju, pa zato možemo govoriti o krizi našoj svagdanjoj.
No, kriza u svom izvornom značenju ipak označava izvanrednu situaciju. Izvorna grčka riječ krisis (lučenje, rastavljanje, raspra, pravda, svađa, odluka, prosuđivanje, sud, odredba) dolazi od glagola krino (lučiti, rastavljati, razlikovati, birati, odrediti, odlučiti). Kriza u biti označava problematičnu, tešku i prijelomnu točku povezanu s potrebom donošenja odluka (od-lučiti).
O konstataciji postojana raznovrsnih kriza koje dobivaju planetarne razmjere, u novije vrijeme svjedoče mnogobrojni dokumenti raznih tijela Svete Stolice.
Ne mogu biti prešućene brojne poteškoće na koje danas nailazi kršćanska savjest vjernika u svojim sudovima i u svojoj formaciji, zbog kulturnog konteksta u kojem se nalazi uronjen život vjernika, kontekst u kojem se osjeća kriza "autoriteta", gubitak vjere i često tendencija pribjegavanja ekstremnom racionalizmu. (Papinska akademija za život, Deklaracija s XIII. plenarnog zasjedanja, 15. ožujka 2007.)
Kriza autoriteta ide ruku pod ruku s jednom, za nas vjernike, puno ozbiljnijom krizom, a to je kriza vjere:
Dok je u prošlosti bilo moguće prepoznati jedinstveno kulturno tkivo, široko prihvaćeno u njegovu pozivanju na sadržaje vjere i na vrijednosti koje su na njoj nadahnute, danas to više ne izgleda tako u velikim sektorima društva, zbog duboke krize vjere koja je dotakla mnoge osobe. (Benedikt XVI., Porta fidei, 17. listopada 2011.)
Na drugom mjestu, Papa je ovako rekao:
Prava kriza Crkve u Zapadnom svijetu je kriza vjere. Ako ne dođemo do prave obnove u vjeri, sva obnova struktura ostat će nedjelotvorna. (Benedikt XVI., Govor pri susretu s ZDK, 24. rujna 2011.)
Kriza dakle može i treba biti poticaj za obnovu, ali ti poticaji trebaju biti usmjereni tako da ne mimoiđu prave uzroke krize, kako bi se mogla otkriti motivirajuća snaga obnovljenog djelovanja.
Iako su vrijednosti poput solidarnosti, zauzimanja za druge, odgovornost za siromašne i one koji trpe, najvećim dijelom nesporne, često nedostaje motivirajuća snaga, sposobna potaknuti pojedinca i velike društvene skupine na odricanja i žrtve. Spoznaja i volja ne idu nužno jedna uz drugu. Volja koja obrani osobni interes pomračuje spoznaju, te oslabljena spoznaja nije u stanju ohrabriti volju. Zato, ova kriza budi jako temeljna pitanja: gdje je svjetlost koja može rasvijetliti našu spoznaju ne samo za opće ideje, nego za konkretne imperative? Gdje je snaga koja u vis podiže našu volju? To su pitanja na koja naš navještaj Evanđelja, nova evangelizacija, mora odgovoriti, kako bi poruka postala događajem, navještaj postao životom. Srž krize Crkve u Europi je kriza vjere. Ako na nju ne pronađemo odgovor, ako vjera ne dobije ponovno na životnosti, postajući dubokim uvjerenjem i stvarnom snagom zahvaljujući susretu s Isusom Kristom, sve druge reforme ostat će neučinkovite. (Benedikt XVI., Govor kardinalima i Rimskoj kuriji prigodom božićnog prijama, 22. prosinca 2011.)
Iako se suočavanje s ovakvim vidom krize može činiti poput "sizifovskog posla", Papa nas poziva da tomu pristupimo s nadom i povjerenjem.
Tumačeći Psalam 126, Papa kaže: Babilonsko sužanjstvo, kao svaka druga situacija trpljenja i krize, sa svojom bolnom tminom sumnji i prividne Božje udaljenosti, ustvari je, kaže naš Psalmist, poput sjemena. U Kristovu otajstvu, u svjetlu Novoga zavjeta, poruka je još izričitija i jasnija: vjernik koji prolazi taj mrak je kao pšenično zrno bačeno u zemlju da umre, ali da bi dalo puno roda (usp. Iv 12,24)… Ovaj Psalam nas uči da, u našoj molitvi, trebamo uvijek ostati otvoreni nadi i čvrsti u vjeri u Boga. Naša povijest, iako je često obilježena patnjom, nesigurnošću, momentima krize, povijest je spasenja i "povratka sužnjih". (Benedikt XVI., Opća audijencija, 12. listopada 2011.)
A na drugom mjesto ovako je ustvrdio potrebu vedrog i predanog pristupanja suočavanja s krizama:
Kriza nas obvezuje revidirati naš put, damo si nova načela i pronađemo nove oblike opredijeljenosti, te da se usredotočimo na pozitivna iskustva, a odbacimo ona negativna. Tako kriza postaje prigoda za razlučivanje i novo projektiranje. Po ovom ključu, radije punom povjerenja nego rezignacije, priliči suočiti se s poteškoćama sadašnjega vremena. (Benedikt XVI., Caritas in veritate, 21)
Uzroci raznih kriza
Već smo usput uputili na neke uzroke kriza, no ipak se na tome moramo malo ozbiljnije zadržati. Pođimo od jednog od osnovnih postulata stare filozofije, koja se čvrsto oslanjala na spoznajnu sposobnost razuma. Naime, ono što se razumom spozna kao dobro, volja po svojoj naravi teži postizanju toga dobra. Međutim, kako se danas ljudskom razumu niječe mogućnost spoznaje univerzalnih dobara, nego se dobrima smatra smo ono što je opipljivo, što je funkcionalno, što se spoznaje isključivo empirijskim putem, odnosno preko osjetila, tako je razumu oduzeta mogućnost da volji ponudi motivacijske razloge zbog kojih bi volja trebala težiti za nekim dobrom, koje nije isključivo funkcionalno. Tako možemo reći da je jedan od velikih uzročnika krize spoznajne naravi, jer se određenim dobrim - koja nisu striktno predmet empirijske spoznaje - briše racionalna motivacijska mogućnost, nego se motivacija sada očekuje iz sfere emocija i dobrih vibracija. Ovdje ću navesti par konstatacija koje u svom članku "Suvremeni čovjek i kriza vrednota" navodi I. Koprek (BS, 68(1997), br. 2-3, 237-249).
U današnjem društvu rizika prednost imaju doživljaji. Stvarnost se pretvara u sklop igre i zabave… Čovjek je postao nezasitan potrošač, čovjek nomad, beskućnik, prognanik, trkač po rubovima sadržajne praznine, potrebnik ispunjenja snova svoje tajne mobilnosti… Ugasila su se kućna ognjišta. Opća mobilnost naglo je poremetila ljudske odnose, počevši od obiteljskih… Dezorjentirani i demotivirani mnogi su mladi ulovljeni u svejednost banaliteta, snalaze se u osobnoj i društvenoj nekulturi bezobzirnosti i grabeža.
Gubeći svijest čovjek današnjice gubi i savjest. Došla su loša vremena za dobro. Popucali su i raspali se obzori smisla. Smisao se više ne pronalazi. A ako ga se ne pronalazi on se više i ne traži… Ljestvica vrednota poprima svoje dimenzije kakve u određenom času kome trebaju. Takva relativizirana etika izaziva dugi niz pomutnji i nesporazuma od politike do genetike.
Vrijeme u komu živimo vrijeme je oportunističkog konformizma, a pluralizam različitih i suprotnih stavova i načina ponašanja ne zna za bilo kakve tradicionalne vrednote, te čovjek postaje konglomerat različitih funkcija i uloga. Sablast individualizma ostavlja pojedinca nesposobnog i nemotiviranog da podnese bilo kakvu žrtvu za zajednicu. A čovjek i dalje ostaje društveno biće, upućen na zajednicu, te je pozvan na suživot s drugima. Kako je to danas moguće?
Kao biće obdareno razumom i slobodom, čovjek percepira dobra i vrednote na raznim razinama, a vrednota kao nešto poželjno izaziva biranje i potiče na djelovanje. Pitanje je da li postoje vrednote po sebi? Je li nešto za nas vrednota zato što ju cijenimo, ili to nešto cijenimo zato što je vrijednost? Govorom o vrijednostima, osobito onima u sebi, stajemo u obranu ljudskog dostojanstva. Nije ni čudo što je F. Nietzsche postulirao "prevrednovanje vrednota", osobito onih kršćanskih, po kojem njegovom "natčovjeku" moć postaje kriterij svega i određivanja vrijednosti. Ovakvo proizvoljno određivanje vrednota, niječe ljudsko dostojanstvo i onemogućava suživot u zajednici. Ustvari, ovakav gubitak razumljivosti vrednota - ono što je za jednoga dobro, može biti za drugoga zlo, jer mu uskraćuje kakvo dobro ili pravo - rezultira smanjenjem važnosti i motivaciji djelovanja, pa tko vrednote često više ne ulaze u proces stvarnog djelovanja. Danas se tako zapaža uska sprega između rasta standarda i promjene vrijednosnog sustava:
Sociolozi utvrđuju da postoje efekti standarda… u kojima je moguće zapaziti tri razdoblja ili vrste promjene: 1. čovjekov je standard bio nešto novo i neobično. Tu su očite konzervativne vrijednosti - socijalna veza, spremnost na žrtvu, teški rad, štednja s obzirom na budućnost. 2. Te tradicionalne vrijednosti s vremenom gube na značenju. Ističu se pojedinčeva sloboda i individualne razvojne mogućnosti. 3. U tom je sklopu osjetan strah od gubitka standarda, teški egoizam i raskid sa solidarnošću.
Tako u konačnici vrednote ovise o raznim trendovima, pa ih se na taj način marketinški vrlo lako manipulira. "Samorazvoj pojedinca u "carpe diem" mentalitetu zapravo znači "prazni hod" koji podržava cinizam i šizofreniju morala". No, čak i unatoč mentalitetu kolektivnog individualizma, usko povezanog s relativizmom etičkih vrednota, čovjek u konačnici ostaje prosjak smisla i zajedništva.
Kad pak govorimo o vjerskoj krizi nalazimo se na istom kolotragu. Religioznost je beztemeljna, mlaka i rezervirana za posebna vremena. Od religije se više ne traži sposobnost da ponudi stabilnu orijentaciju, nego više lijepe momente svojevrsne nirvane i bezbrižne religioznosti. Sve ovo značajno pogađa i našu Crkvu, odnosno naše življenje kao vjernika i pripadnika Crkve. To se očituje u smanjenom aktivnom sudjelovanju u životu župnih zajednica, pa se i pripadnost njima sve više doživljava gotovo skroz nebitno. Zato su važne promjene, o kojima je progovorio i sam Papa, prigodom svog nedavnog posjeta Njemačkoj:
Majci Tereziji jedanput je bilo upućeno pitanje da kaže koja je, po njezinu mišljenju, prva stvar koju treba mijenjati u Crkvi. Njezin odgovor je bio: Vi i ja! Ova mala zgoda nam pojašnjava dvije stvari: s jedne strane, redovnica sugovorniku namjerava reći da Crkva nisu samo drugi, ne samo hijerarhija, Papa i biskupi: Crkva smo svi mi, krštenici. S druge strane, ona polazi od pretpostavke: da, ima razloga za promjene. Postoji potreba promjene. Svaki kršćanin i zajednica vjernika u svojoj cjelini pozvani su na trajno obraćenje… Temeljni razlog promjene je apostolsko poslanje učenika i same Crkve. Crkva, zapravo, uvijek mora provjeravati svoju vjernost tom poslanju: poslanje se temelji na osobnom iskustvu: "Vi ste svjedoci" (Lk 24,48); izražava se u odnosima: "Učinite učenicima sve narode" (Mt 28,19); prenosite univerzalnu poruku: "Navješćujte Evanđelje svakom stvorenju" (Mk 16,15)… U povijesnom razvoju Crkve očituje se, pak, i jedna suprotna tendencija: Crkva je zadovoljna samom sobom, ugađa si u ovom svijetu, samodostatna je i prilagođuje se kriterijima ovoga svijeta. Nerijetko tako daje veću važnost organiziranju i institucionaliziranju, nego svom pozivu da bude otvorena prema Bogu i da svijet otvori bližnjemu… "Za Crkvu ljubav nije neka vrsta društvenog dobročinstva koje se može mirne duše prepustiti drugima, već je to dio njezine naravi i nužni izraz samoga njezinog bića" (Deus caritas est, 25)… Samo duboki odnos prema Bogu omogućuje punu pažnju prema čovjeku, kao što se bez pažnje prema bližnjemu osiromašuje odnos prema Bogu. (Benedikt XVI., Govor pri susretu s katolicima zauzetim u politici i društvu, 25. rujna 2011.)
Prijedlozi i perspektive
Mi u Crkvi se u našem osobnom odnosu prema Bogu uvijek temeljimo na evanđeoskoj poruci spasenja, te i u najvećoj tami Kalvarije s nadom postojano iščekujemo praskozorje svjetla uskrsnog jutra. Na temelju tog odnosa pozvani smo uvijek iznova izgrađivati i naše odnose prema bližnjima.
Potaknuti potrebom drugačijeg odnosa prema drugome, razmišljaju razni suvremeni mislioci, tražeći tako mogućnost potrebnog suživota i očuvanje stvorenog svijeta. Par crtica takvih prijedloga predstavit ćemo na temelju promišljanja Josipa Oslića o "Sustavu vrednota u današnjem vremenu" (BS 71 (2001), br. 2-3, str 231-259).
Budući da se radi o potpunom subjektiviziranju vrednota, samim tim i temeljne ljudske i kršćanske vrednote podvrgnute su ovoj potpuno vrijednosnoj samovolji novovjekovnog subjekta… Iz toga se onda može razumjeti i "kriza vrednota": dok je "dobro" antičke i srednjovjekovne filozofije bilo smisao i cilj "sretnog života" zajednice u cjelini (Aristotel), s pojavom subjektivnog vrednovanja dolazi do potpunog gubitka ćudoredne supstancije koja je bila sadržajna u antičkoj i židovsko-kršćanskoj tradiciji.
Autor, na temelju gore izrečenog, poziva na potrebu da se učini korak unatrag koji bi od vrednota vodio ka dobro kako bi i same vrednote uopće mogle biti "vrijedne". U tom duhu treba razumjeti poziv na motivaciju volje pred dobrom:
éto je dobro veće, to ga više priželjkujemo i to manje želimo dopustiti njegov gubitak. Svaki je dobar čin istodobno i lijep i pritom za posljedicu ima sreću; svaki je zao čin, naprotiv, istodobno nelijep i čini čovjeka nesretnim. (Ivan Pavao II., Lubliner Vorlesungen, 1981.)
Ogromni teret koji je na pleća pojedinca stavio Immanuel Kant svojim kategoričkim imperativom, po kojemu pojedinac treba djelovati tako da maksima njegove volje uvijek istodobno može vrijediti kao načelo općeg zakonodavstva (Kritika praktičnog uma), umnogome nadilazi mogućnosti jednog čovjeka. Čak iako um formulira i postavi načelo moralnog djelovanja, nije rečeno da će istodobno time motivirati volju na naloženo moralno djelovanje. Potrebno je stoga pronaći načina kako motivirati volju, da bi čovjek sam od sebe moralno djelovao, a ne zato što mu tako nalaže izvanjska zapovijed.
Jedan od prijedloga kako motivirati volju dao je Hans Jonas načelom dugoročne odgovornosti za tehnološku civilizaciju. On poziva na razmišljanje i brigu za budućnost svijeta i čovječanstva. Vrtoglavim razvitkom tehnike sam čovjek postao je objektom tehnike i tehnoloških procesa. Dovoljno je pomisliti na dostignuća suvremene medicine. Problem nisu dostignuća niti razvitak, nego je to potpuna autonomija znanosti koja ne poznaje nikakva moralna načela. Slično se može reći i za politiku i tržište. O toj opasnosti Papa je nedavno progovorio u njemačkom parlamentu govoreći o potrebi da se i pravo temelji na načelima kojima čovjek ne može manipulirati:
Iskusili smo razdvajanje vlasti od prava, postavljanje vlasti protiv prava, njezino gaženje prava, tako da je Država postala sredstvom uništenja prava - postala je bandom razbojnika jako dobro organiziranom, koja je mogla prijetiti cijelom svijetu i gurnuti ga na ivicu provalije. Služiti pravo i boriti se protiv vladavine nepravde jest i ostaje temeljna zadaća političara. U povijesnom trenutku u kojem je čovjek postigao do sada nezamislivu moć, ova zadaća postaje osobito urgentna. Čovjek je u stanju uništiti svijet. Može manipulirati samoga sebe. Može, da tako kažemo, stvoriti ljudska bića i uskratiti drugim ljudskim bićima da budu ljudi. Kako prepoznati što je ispravno? Kako možemo razlikovati između dobra i zla, između prava i samo prividnog prava? Salomonova molba ostaje odlučujuće pitanje pred kojim se danas nalazi čovjek političar i politika.
U velikom dijelu materije koju je potrebno pravno regulirati, kriterij većine može biti dostatan. Ali, jasno je da u temeljnim pitanjima prava, u kojima je u igri dostojanstvo čovjeka i čovječanstva, načelo većine nije dovoljno. (Benedikt XVI., Govor u njemačkom parlamentu, 22. rujna 2011.)
Drugi prijedlog traženja motivacije moralnog djelovanja autor crpi iz načela o odgovornosti za drugoga Emmanuela Lévinasa. Drugi je osoba koja govori o sebi, o svijetu i o Bogu, te uvijek ostaje nedokučivom tajnom u sebi. Prihvatiti drugoga kao drugačijega, čije otajstvo me poziva na odgovornost, osposobljava me za sebedarje. Kako bih to mogao učiniti trebam pristupiti, iskusiti blizinu drugog. Drugi ima svoje dostojanstvo i slobodu, a isto tako i svoju konkretnost, koja poziva na služenje.
Služenje se uzdiže do moralnosti, postaje ćudoredni čin u kojem dolazi ne samo do zbližavanja među ljudima, nego i do izgradnje novih, humanih odnosa među ljudima… Čovjek postaje temeljna vrednota Levinasove i kršćanske etike, a mjerilo ili kriterij na kojem se čovjek kao vrednota preispituje i vrednuje jest služenje Drugome ili bližnjemu… Služenje kulminira u svjedočenju…
Lévinas govori o drugome kao tajni koja dodiruje beskonačno i nadnaravno, te time nije u sferi našeg raspolaganja i manipulacije, nego od nas traži poštovanje i konkretnu brigu za čovjeka koji uvijek ostaje subjekt, osoba, a ne puki objekt djelovanja. U ovome se očituje i briga za zajednicu.
Treći prijedlog motivacije volje tiče se političke sfere djelovanja, a autor predlaže načelo pravednog političkog djelovanja Otfrieda Höffea. Demokratski sustav političkog uređenja društva mjesto je ostvarenja ovog načela. Höffe ističe načelo općeg dobra kojemu pojedinac pridonosi svojim slobodnim i odgovornim djelovanjem. Pri tomu važnu ulogu ima "razgovor" ili "komunikacija", koji predstavljaju izraz međusobnog ljudskog uvažavanja, prihvaćanja drugoga sa svim njegovim pravima i obvezama.
U ovom promišljanju o mogućnostima motiviranja volje za ispravno moralno djelovanje, ali ne u smislu puke poslušnosti kategoričkim imperativima, nego ostvarivanju pojedinca kao osobe, pri čemu on može iskusiti sreću i smisao svoga postojanja, uzet ćemo u obzir par skorijih istupa sv. Oca. U svojoj poruci za Svjetski dan mira 1. siječnja 2012. on je pozvao na davanje veće pozornosti cjelovitom odgoju.
Odgojiti mlade za pravednost i mir. Odgoj, ustvari, obuhvaća integralnu formaciju osobe, uključujući i moralnu i duhovnu dimenziju bića, s obzirom na konačni cilj i dobro društva čiji je član. Samo u odnosu s Bogom čovjek razumije također i značenje osobne slobode. Zadaća je odgoja formirati na pravu slobodu. Da bi živio slobodu, čovjek mora dakle nadići relativistički horizont i spoznati istinu o sebi samome i istinu o dobu i zlu. U skrovitosti savjesti čovjek otkriva zakon koji si on sam nije dao, ali ga mora slušati, jer ga njegov glas zove da čini dobro i izbjegava zlo, i preuzeti odgovornost za učinjeno dobro kao i za počinjeno zlo… Nisu ideologije one koje spašavaju svijet, nego samo okretanje prema Bogu živomu, koji je naš Stvoritelj, jamac naše slobode, jamac onoga što je zaista dobro i istinito… okretanje bez pridržaja Bogu koji je mjera onoga što je pravedno i istodobno je vječna ljubav. éto nas drugo može spasiti ako ne ljubav? (Benedikt XVI., Poruka za XLV. Svjetski dan mira, 1. siječnja 2012.)
Dakle, za postizanje motivacije volje - kako ističe Papa - potrebno je potencirati ispravan odgoj i cjelovite spoznaje o ljudskoj naravi, te o njezinom Stvoritelju.
Na temelju uvjerenja o postojanju Boga stvoritelja razvijene su ideja o ljudskim pravima, ideja o ravnopravnosti svih ljudi pred zakonom, spoznaja o nepovredivosti ljudskog dostojanstva u svakoj pojedinoj osobi i svijest o odgovornosti ljudi za njihovo djelovanje. (Benedikt XVI., Govor u njemačkom parlamentu, 22. rujna 2011.)
Jedino ukoliko je sam Bog temelj i jamac ljudskog dostojanstva, moguće je prihvatiti osobnu i društvenu žrtvu samo da se svakoj osobi, osobito onima koji nisu "korisni i funkcionalni" u društvu, iskaže dužno poštovanje i ispoštuju njezina prava.
Kultura Europe je rođena u susretu Jeruzalema, Atene i Rima - u susretu između vjere u Boga Izraela, grčkog filozofskog razuma i rimske pravne misli… U svijesti čovjekove odgovornosti pred Bogom i u priznavanju nepovredivog ljudskog dostojanstva, ovaj susret je odredio kriterije prava, koje smo mi u našem povijesnom trenutku dužni braniti. (Benedikt XVI., Govor u njemačkom parlamentu, 22. rujna 2011.)
Jedan od važnih načina obrane nepovredivog ljudskog dostojanstva, ma koliko to možda izgledalo anakrono, jeste obrana ideje o pravu pojedinca samim time što je stvorenje Božje.
Ideja naravnog prava promatrana je danas kao jedinstveni katolički nauk, o kojem ne vrijedi diskutirati izvan katoličkih krugova… Pozitivističko poimanje naravi, koje narav poima na čisto funkcionalistički način, kao što to prepoznaju prirodne znanosti, ne može stvoriti bilo kakvu poveznicu s moralom i s pravom, nego samo potaknuti funkcionalne odgovore… Gdje isključivo dominira pozitivistički razum - u velikoj mjeri je to slučaj s našom sviješću javnosti - klasični izvori spoznaje morala i prava su stavljene van igre. Ovakva situacija je dramatična a zanima sve, te je o njoj potrebna javna debata…(Benedikt XVI., Govor u njemačkom parlamentu, 22. rujna 2011.)
Nije ovo nametanje kršćanskog poimanja svijeta na temelju objave, već ponovni poziv da se ne dopusti svesti čovjeka na objekt tehničkih manipulacija i svođenja na čisto provjerljive datosti materije. Čovjek je puno više, on je i duhovno biće, a ne tek zbroj stanica poput hardware-a u koje je instaliran software svijesti.
Suprotno od drugih velikih religija, kršćanstvo nikad nije nametalo Državi ili društvu objavljeno pravo, nikad pravni poredak koji proizlazi iz objave. Naprotiv, upućivalo je na narav i na razum, kao prave izvore prava - upućivalo je na sklad između objektivnog i subjektivnog razuma, sklad koji pretpostavlja da su obje ove sfere utemeljene na stvoriteljskom Razumu Božjem (usp. Rim 2,14sl)… Dva temeljna pojma naravi i savjesti, pri čemu savjest nije drugo nego Salomonovo "pronicavo srce", razum otvoren govoru bitka… (Benedikt XVI., Govor u njemačkom parlamentu, 22. rujna 2011.)
Zaključak
U svojoj enciklici Fides et ratio, papa Ivan Pavao II. ističe kako treba primijetiti da među značajnim elementima današnjeg stanja postoji "kriza smisla", pa se mnogi zbunjeni mnoštvom raznih ponuda pogleda na život i svijet, pitaju ima li uopće smisla tražiti smisao stvarnosti (br. 81). Ovakvo stanje mnogih naših suvremenika možemo opisati kao rezignaciju i indiferentizam. Ravnodušnost prema svemu, pa i prema toj svojoj ravnodušnosti, slika je mnogih ljudi današnjice. Ipak, ovom tvrdnjom ne uzimamo u obzir cjelokupne osobe, nego nesvjesno samim time pristajemo uz logiku isključivosti pozitivističkog razuma. Da je ta ravnodušnost toliko velika, ne bi ljudi tražili utočište u bijegu od stvarnosti, na najrazličitije načine. Postoje pri tome blaži i teži stupnjevi ovisnosti. No, poslušajmo na što nas u tom kontekstu poziva Papa:
Pozitivistički razum koji se predstavlja na isključiv način te nije u stanju vidjeti ništa što nadilazi ono što je funkcionalno, nalikuje zgradama od armiranog betona bez prozora, u kojima si sami reguliramo klimu i svjetlost, a ne želimo ih više primati iz širokog Božjeg svijeta… Potrebno se vratiti i širom otvoriti prozore, trebamo ponovno vidjeti širinu svijeta, nebo i zemlju, te naučiti koristiti sve to na ispravan način… Ekološki pokret… je jedan krik koji čezne za svježim zrakom… U našim odnosima prema prirodi ima nečega što ne ide… materija nije samo materijal za naše pravljenje… zemlja u sebi nosi vlastito dostojanstvo a mi trebamo slijediti njezine upute… Važnost ekologije je danas nedvojben. Trebamo osluškivati govor prirode i dosljedno joj odgovoriti. Želio bih se suočiti s jednom točkom, koja - kako mi se čini - je danas kao i jučer jako zapuštena: postoji također ekologija čovjeka. Također i čovjek ima jednu narav koja se mora poštovati i s kojom ne se smije proizvoljno manipulirati. Čovjek nije tek nekakva sloboda koja se sama od sebe stvara. Čovjek se ne stvara sam. On je duh i volja, ali je također i narav, a njegova volja je ispravna kada on poštuje narav, osluškuje je i kad se prihvaća po onomu što jeste, i to da se nije stvorio sam od sebe. Upravo tako i samo tako se ostvaruje prava ljudska sloboda. (Benedikt XVI., Govor u njemačkom parlamentu, 22. rujna 2011.)
Opet nas Papa upućuje na osluškivanje naravi, a to u konačnici znači poziv na osluškivanje onoga tko je tu narav stvorio i u nju utisnuo svoju sliku. Stoga, bez obzira kakve naravi bila, kriza je uvijek vrijeme koje može poslužiti za svjesno promišljanje onoga što živimo, kako bismo na temelju spoznatog pronašli motivaciju, da i u teškim trenucima ostanemo vjerni Bogu i svomu poslanju ovdje u svijetu.
Kriza može i treba biti poticaj za razmišljanje o ljudskoj egzistenciji i o važnosti njegova moralnog poslanja, prije nego o mehanizmima koji vladaju ekonomski život: ne samo da se traži kako zaustaviti gubitke pojedinaca ili nacionalnih ekonomija, nego da bi nam dalo nova načela koja će svima osigurati mogućnost dostojanstvenog života i razvitak vlastitih sposobnosti na korist cjelokupne zajednice. (Benedikta XVI., Govor prigodom božićnog prijama za diplomatski zbor akreditiran pri Svetoj Stolici, 9. siječnja 2012.)
