Andraš Urban - Prolazimo kroz neku vrsta pakla o čijem nastavku nemamo pojma

Pet, 30.10.2020 - 18:47 -- nikola.tumbas
Andraš Urban o Dogvillu
Andraš Urban o Dogvillu

U istoriji pozorišta nije postojalo vreme kada mesecima nije bilo pozorišta

– Na novogodišnjoj čestitki za 2020. godinu pozorište „Kostolanji Deže“ je poželelo  „Preživite“. Ispostavilo se da je poruka aktuelnija sada nego početkom godine koja se, kako je odmicala, svela upravo na to: održanje života, zdravlja, egzistencije. U takvom okruženju Andraš Urban, reditelj i direktor teatra „Kostolanji Deže“ za 31. oktobar priprema drugu premijeru u ovoj sezoni, predstavu „Dogvil“ Larsa fon Trira. Osim umetničkih, objašnjava, prevagnuli su i neki praktični razlozi: sa dramaturgom Vedranom Božinović 15 likova drame svedeno je na petoro, koje igraju članovi ansambla te je i to način da prevaziđu uticaj nekih mogućih restriktivnih mera.

Međutim, to i dalje ostaje priča o zajednici i njenom odnosu prema drugom.

„Bez  obzira što kroz sudbinu glavnog lika Grejs, prolazimo kroz taj mali gradić, glavni lik je ipak zajednica sama, koja prelazi put od lakog prihvatanja, do moralnog preispitivanja, do neprihvatanja onog što je različito ili što ne smatramo našim. Nama je stalno potreban neprijatelj da bi održali zajednicu i da bi opravdali svoja, da kažem,  zlodela ili nemoralnosti. Dogvil jeste priča i o osveti. Osveta ni u jednom trenutku ne postoji kao legitiman postupak, iako priča o Dogvilu i sama predstava pokazuju dovoljno stvari za šta bi u određenoj meri prihvatili i odluku o osveti. Ali, ne bavimo se time kao rešenjem, to je ta ljudska glina o čemu priča Dogvil. Lars fon Trir govori o američkom društvu u nekoj zabiti, i to su ti ostaci neke civilizacije, neka vrsta postojanja sa fragmentima sećanja na određeni moralni sistem, na određene civilizacijske vrednosti koje mi stalno pokušavamo da odbranimo kao legitimne“ objašnjava Andraš Urban u razgovoru za „Politiku“.

Na početku pandemije, reditelj je u jednom trenutku i sam bio u kućnom karantinu, porodica i prijatelji su mu bili na raznim stranama, te je i sam neposredno i direktno osetio promenu koju je donela korona.

„Otvoreno sam govorio o tome da nisam želeo da se priključim valu pozitivaca, nisam se ni malo slagao sa ljudima koji su se radovali mnoštvu onlajn programa za džabe, koji su propagirali da uče jogu i korejski i pekli hlebove na starinski način, i svi su odjednom postali treneri za novi život. Pokazalo je da je ostalo mnogo depresivnih ljudi koji se kao ja nisu osećali korisnim. Veoma je poučan taj momenat da je čovekov kontakt, ako određujemo ljudsko društvo kao odnos pojedinaca, da je u suštini to dovedeno u pitanje. Bilo je još teže jer se mi bavimo pozorištem koje je živa izvođačka umetnost, i koje jedino postoji kada je u kontaktu sa svojom publikom. Ono ne postoji u onlajn formi, niti u nekim drugim varijantama, jedino postoji fizički u istom prostoru u istom vremenu, kroz određeni odnos između scenskog dešavanja i onoga ko to gleda. Mi i ne znamo u istoriji pozorišta vreme kada na svetu šest meseci nije postojalo pozorište. Sve to, bez obzira što ljudi nisu previše govorili o tome, uticalo je na njih. Komunikacije je postala drugačija, imamo nove običaje, novi način egzistiranja, čak se i odričemo nekih stvari. Videli smo i kako politika ili politička moć kulturu uopšte smatra kao nešto manje bitno, a svi znamo da pozorišta ili bioskopi ipak mogu da sprovedu epidemiološke mere do kraja. Na neki način smo stavljeni na marginu, kao umetnici i kao svi ljudi.“

Andraš Urban kaže da sve to vodi ka preispitivanju u odnosu na neizvesnu budućnost i ulogu pozorišta, ali, dodaje, za sada on ne vidi rešenje.

„Čovek ima osobinu da se usklađuje sa okolnostima, ali i da menja te okolnosti. Dosta sam razmišljao u kom pravcu, gde da se nađe taj prostor za umetnost. Ne znam odgovor na to  koja je nova forma ljudske komunikacije. Mada mi još živimo u nadi da će sve biti isto, ili bar na sličan način. Ne želim da sve bude isto, kada ovo prođe. Želim da izađem iz ovoga sa nekim iskustvom, nekom promenom. Ovo kroz šta prolazimo, jeste neka vrsta pakla o čijem nastavku nemamo pojma. Ko može biti siguran u to kako će se ovo nastaviti i u šta će se pretvoriti jer i drugi ljudi dolaze do isksutva, i biznis dolazi do novog iskustva, i nauka, i  trgovina. A čovek nikada toliko nije bio izložen, jer mi do sada nismo poznavali policijski čas u maltene nekom internacionalnom smislu, kao meru na svetskom nivou“.

Paralelno sa radom na  novoj premijeri u teatru „Kostolanji Deže“ teku pripreme za Međunarodni regionalni festival savremenog pozorišta „Dezire“ čiji će domaćin biti od 22. do 30. novembra. Festival će se odvijati u skromnijem, svedenom obliku, a ovogodišnji podnaslov festivala je „Život“. Tako je Urban i tu podvukao dilmeu: Kakav je to život u kojem ne može da se bavi pozorištem?

„Ne vidim sebe van pozorišta, ali čovek se odvikava od stvari, postaje nesiguran. Na glumcima sam video kako gube određenu profesionalnu kondiciju posle pauze od šest ili sedam meseci, ali nije to samo zbog pauze neigranja, nego drugačijeg  razmišljanja o životu, kada čovek za vreme izolacije pomisli: treba to preživeti? Istovremeno smo videli i unutar društva koliko smo izloženi, kako moć ili vlast može da, hajde da ne kažem da manipuliše sa nama, ili da uradi pogrešne, amaterske poteze i sprovede ih na neprofesionalan način. Uzalud vi viditi da je to apsolutno loše ili pogrešno izvedeno, ali morate da pokleknete. Mi znamo da živimo u društvima gde se do određenih funkcija dolazi preko političke karijere, ili preko političke stranke. I mi u kulturi dobijamo određene naredbe, pravce, ili se o našem finansiranju odlučuje bez obzira da li se neko razume u to. Najverovatnije je tako i u drugim oblastima. Mi možemo sada glorifikovati  struku, ali ta struka valjda ne treba da bude poštovana i cenjena samo u ratnom ili kriznom  stanju. Odvratna je to politička manipulacija, jer postoji taj ljudski život, krhka i vredna stvar  kojoj bi ipak morali da priđemo bez ideološkog ili političkog govora. Znamo šta je čovek, i možemo to preispitivati iz filozofskog aspekta, ali svi imamo taj svakodnevni život, ono što mi jesmo. E, mislim da je život o tome“ kaže Andraš Urban.
 

Razgovor vodila -  Aleksandra Isakov

Ličnosti: 
Custom Search