U ovom serijalu bloka Subotička politička arena postavljeno je sledeća pitanje:
- Da li su u ovom vremenu multinacionalnost i multikonfesionalnost naše sredine postali hendikep u razvoju našeg grada? - a odgovor na to daju, u nizu, naši sugrađani iz različitih etničkih grupa, zainteresovani za boljitak naše zajednice, ovog puta Tomislav Žigmanov iz hrvatske zajednice.
***
Odgovor je, na žalost, da! Pozitivan je, očito, ali, i to vrijedi istaknuti, ne samo za ovo vrijeme. Pokazalo se, naime, da su multietničnost i multikonfesionalnost Subotice bili i ostali poveći utezi za ozbiljniji razvoj našega, sada već pomalo oronulog, srednjoeuropskoga grada. Stoga se, čini se, prije može govoriti o tomu kako su multietničnost i multikonfesionalnost Subotice u značajnome pridonosili stanovitom zastoju, pa čak i stagnaciji Subotice, kao što je slučaj u posljednjih 30-ak godina! Subotica je više od stoljeća bila izložena djelovanju negativnih politika iz više centara i od strane više ideologija, koji nisu ni razumjeli niti su bili naklonjeni vlastitoj multietničnoj i multikonfesionalnoj periferiji. Nisu u tome, naime, viđali prednost nego manjkavosti. Istodobno programi otpora i nepristajanja na ta i takva nijekanja i potiranja nisu davali rezultata. Također, valja ukazati i na to da grad nije znao očitovati sposobnost za izgradnju snažnijega identiteta koji bi bio utemeljen na lokalnim sastavnicama, a njihova bit situirana je u i multietničnost i multikonfesionalnost. Drugim riječima, Subotica je (p)ostala nerazvijen grad i grad bez vlastitog identiteta!
Jer da nije tako, Subotica bi se u posljednjih 100-injak godina kao grad nekako razvijao. Pogledajmo gdje su danas, na primjer, nekoć slični gradovi poput Segedina ili Osijeka ili Pečuha, gradovi koji su prije 100 godina bili i manje razvijeni nego Subotica! Ti su danas gradovi regionalna središta, koji imaju svoja respektabilna sveučilišta. Infrastrukturno su posložena kako nalažu uzusi XXI. stoljeća. To su danas gradovi, recimo, koji imaju riješena pitanja prometnih zaobilaznica. To su danas gradovi, recimo, gdje okolne vode, kao što je jezero Palić, nisu služile kao septičke jame grada…
Stoga se ne može otrgnuti dojmu da se u Subotici danas više živi uz stanovitu zakovanost na nekakvoj slavi starijih vremena nego li u naporima koji smjeraju razvoju i koji bi svojim politikama uračunavali multietničnost i multikonfesionalnost Subotice kao snažne resurse razvoja. Koja se, recimo, nacionalna sastavnica kulture u gradu može pohvaliti vlastitom scenom? Koji smo objekt od kapitalne važnosti za grad izgradili u proteklom razdoblju? Gradsku kuću? Bolnicu? Zgradu kazališta? – pa ona je uspješno tek srušena... Jedino je Dom vojske velebno izgrađen, no s njim ne znamo danas što ćemo! Kao što ne znamo ni što ćemo s ratnim popudbinama iz 1990-ih… Industrijska infrastruktura iz doba socijalizma je u bukvalnom smislu razorena. Pogledajte odnos prema okolišu – mi smo grad koji ne zna što raditi sa smećem, pa nam se grad čini preprljavim – gradska deponija koja se gradi godinama najbolji je pokazatelj toga.
Izmjene koje se čine, kozmetičke u svojoj biti, tek su posljedak nemoći i nedoraslosti političke klase različitih garnitura, skrhane uskim i dosezima skromnim „filozofijama“ palanačkoga duha, da se učine iole ozbiljniji iskoraci u bilo kojem segmentu društvenog života. Uzmimo, na primjer, kulturu. Pogledajte samo sagu oko kazališta – Subotica je jedini grad u svijetu koji javno „otvara“ i „slavi“ renovirano pročelje zgrade kazališta! Podsjetimo u tom smislu da je zgrada ne samo elementarno nedovršena nego se ni ne zna njezin konačni izgled! U području umjetničkoga stvaralaštva dominira hostelski mentalitet – važnijim se, naime, čini biti domaćinima uglednim gostima nego podupirati samu kreativnu aktivnost ovdašnjih umjetnika. O tome vjerojatno najbolje svjedoči odnos prema filmskoj umjetnosti – grad izdvaja sramotno malo za filmsko stvaralaštvo, a domaćini smo pretencioznoga filmskog festivala, koji se ne bi mogao producirati bez bratskog naslona na usluge Beograđana. No, kako bi rekao Matija Poljaković, „kaka varoš, taki i Šekspir“.
Spomenuti uteg multietničnosti i multikonfesionalnosti glede razvoja Subotice napose vrijedi kao istinito u vremenima kriza i katastrofa, kojih je u XX. stoljeću bilo najmanje tri, koje su onda imale pogubne posljedice kako po sam grad tako još više i za građane same, u smislu da su donosile nepojamnu tragiku, uz nasilne promjene etničke strukture i kopnjenje pojedinih zajednica, i radikalno su prekidale krhki kontinuitet lokalne elite. Elite, koja je, dok je postojala, uvijek bila multietnična i multikonfesionalna. Stoga ne čudi da smo tijekom XX. stoljeća imali situaciju da su gradom upravljale osobe koje su, recimo to tako, zalutale u Suboticu i čije je djelovanje sličilo onom slonovom u staklarnici. I danas rođeni Subotičani, napose oni čije je etničko podrijetlo drugovrsno od dominantnoga, koji imaju svjetske ostvaraje, žive daleko od Subotice! Ona se, naime, pokazala kao preuska u svojim skučenostima, ako hoćete i mediokritetska, za veća postignuća. Poprsja i spomenici „Subotičana“ u gradu su, osim nekoliko izuzetaka, posvećeni osobama koje su tek rođeni u Subotici. Istodobno, oni koji su ostali, kao recimo Balint Vujkov, živjeli su i skončali otužno – uz velika odricanja i nepriznati od zajednice. Tako se stvorila kultura memoriranja i slavljenja onih koji su ostvarili sebe izvan Subotice, pri čemu su oni koji su ostali u zavičaju bili potirani i nikada nisu, čak ni nakon smrti, doživjeli sukladno priznanje...
