Zvonko Sarić: Povjeruj u vlastitu smrt

Uto, 11.02.2014 - 01:03 -- darko.kovacevic

Zvonko Sarić (Subotica, 1963), pjesnik, romanopisac, kritičar, esejist i mail-artist. Razgovor se otvara povodom poetske zbirke "Povjeruj u vlastitu smrt" (Cenzura, Novi Sad, 2013).

Darko: Da li bismo subotički tekst mogli da definišemo kao širinu, prazninu nabijenu snažnim slikama, a koje su već netragom nestale u mraku koji ih pritiska odozgo?

Zvonko: Ako kažemo da niz književnih pisama subotičkih autora čine subotički književni tekst, kao iskaz stvaralaca koji su stvarali ili stvaraju u ovome podneblju, a u vidu specifičnog tipa književnog pisma, a što jest tako, onda bih rekao kako su u pitanju tekstualne potrage po okomici, a u kontekstu širine nekadašnjih i postojećih dimenzija i modaliteta života u Bačkoj. Svi značajni subotički autori radili su na produbljivanju književnog iskaza o duhovnosti i kulturi u vojvođanskom dijelu Bačke, ali su pisali i o maskama svakodnevnog, koje kriju grozomorne životne rutine, pa tako ta književna pisma svjedoče i o Subotici kao dodvoravajućem adresatu te o povijesnim posrnućima koja su ukrašena licitarskim srcima. Znakovita su to mjesta o ljepoti, tugi, radostima ili tragici, tako da su pred čitateljima nezakrivena lica određenih vremena.

Pričamo sada o prostoru zavičajne književnosti i sljedno tome zavičajnog čitanja.

Ali!

To je još uvijek putovanje na kraj noći glede valorizacije toga tipa književnog pisma u širem kulturnom kontekstu, jer su nam i Beograd i Zagreb i Budimpešta, kao kulturni centri, još i dan-danas daleki, bez obzira što se nekima čini da to nije tako, zbog mogućnosti velikog svijeta interneta, ali je činjenica da su subotički autori tek egzotični gosti u tim kulturnim centrima, a za duljinu trajanja tog puta na kraj noći, odgovorni smo kao i uvijek mi sami, dakle ostaje na onim Subotičanima koji se bave ili će se baviti proučavanjem književnosti da valoriziraju subotički književni tekst, kao tip književnog pisma, a to nije mala zadaća.

Siguran sam da te slike u subotičkom tekstu, nisu i neće netragom nestati, ni pod pritiskom današnjega vremena u kojemu se sve može prodati, od bubrega do oblaka, dok se ljudi slade epizodama kratkotrajnog samozaborava prilikom digitalnih orgazama.

Darko: Gde nastaje poezija?

Zvonko: Na prvu loptu bih rekao da pjesnici udišu svijet, a izdišu poeziju. No, kada sada stanem na loptu, reći ću i da je pisanje istinski dio života onoga tko piše, a da je pisca odabralo pismo. Dakle, nisam ja odabrao pismo za nekakvu svoju životnu »usputnost«, to je isto kao s vjerom. Uz taj dar treba puno raditi da zaživi rukopis na papiru. Duhovnu pustoš ljudi nastoje nadvladati ljubavlju, slikarstvom, književnošću, glazbom, filmom, ali i vjerom i ideologijama. Vrhunska poezija nastaje kada ljudi žele reafirmirati osnovnu matricu ljudskosti u malaksalim kulturama. Radi se o potpunoj predanosti i o potrazi za duhovnim saznanjem. Nije tu riječ o sigurnim stazama, jer ako nastavljate sigurnim stazama, izgubili ste srž svog postojanja.

Darko: A gde nema nimalo poezije?

Zvonko: Poezije nema među utemeljiteljima novog reda, među artističkom tehnokracijom i administracijom, među bankarskim poglavarima i moćnicima globalnog nadzora, poezije nema nimalo tamo gdje vlada pohlepa, zavist, nema je u svijetovima gdje je duhovnost omekšala, a moralnost se istrošila, među ljudima kojima nije poznata empatija.

Darko: Šta je zapravo poezija?

Zvonko: Poezija je duhovni prostor neprekidne znatiželje, žudnje za saznanjem, ushita djetinje radosti. Svaki umjetnički čin je prožet saznanjem, svako umjetničko prikazivanje svijeta je čin eminentnog duhovnog saznavanja, a zahtjev za beskonačnošću stoji iza svake umjetnosti. Poezija je jedan oblik saznanja koji se proteže na totalitet svijeta, a to saznanje stoji iznad empirijske ili socijalne uvjetovanosti.

Poezija je pjesnička volja za saznanjem, nestrpljenje za saznanjem koje je u trku ispred racionalnog saznanja i koje nastoji postepeno prodirati ka totalitetu. Poezija je nestrpljenje saznanja čovjeka suočenog sa smrću i ujedno duboko religiozno nestrpljenje. A zašto? Zato, jer religiozno teži ka totalitetu saznanja i svjesno je kratkoga trajanja ljudske egzistencije, te nastoji da tu kratku egzistenciju ispuni totalitetom saznanja. I uz religioznog čovjeka i uz pjesnika uvijek stoji smrt. Umjetničko djelo teži totalnom obuhvatanju svijeta, potraga je to za nadvremenim, dakle, za totalitetom saznanja.

Poezija je nastojanje da se totalitetom obuhvati vječnost, ali i totalitet postojanja, postojeći svijet. Poezija je saznanje o višoj realnosti koja je utemeljena u ljudskoj sudbini. I što je važno reći – poezija je djelo koje sadrži kategoriju estetičkoga i kategoriju etičkoga. Bez etičkog cilja nema poezije, takvo djelo gubi svaki značaj.

Darko: Nisu li svi pesnici neostvareni diktatori? Ili su samo diktatori neostvareni pesnici?

Zvonko: Iz do sada rečenog, razvidno je kako su poezija i diktatura dva suprotstavljena pola. Diktatora je bilo i bit će ih, a i ovo aktualno vrijeme je opet pogodno za takav tip strvina, jer je širom svijeta na djelu novi vid fašizma, koji se uglavnom provodi pod devizom da je dug najjača valuta. Ne trebamo biti puno pametni, pa reći da konzumerizam kao životni stila dovodi do »života na dug«, a s jednakom nužnošću, kao što hodanje po vodi proizvodi mokre noge. Tu istinu su shvatili moćnici. Stižemo i do općeg mjesta da se troši više od zarađenog, no razni mamci su bačeni, pa se lijepo peca i onda dolazi do novčarske krize, koja se neumitno širi na područja života kao što su moral i svjetonazor. No, dvojba – imati ili biti, nije nova, a većina, danas, kao i uvijek, želi imati što veći dio potrošačkog kolača kvazi-blagostanja. Te želje su legitimne, ali zato i jesmo tu gdje jesmo.

A gdje je izlaz? U pravednoj raspodjeli bogatstva? Ne budimo naivni... Čak i bez formalnog znanja o ekonomiji, možemo zaključiti da permanentne gospodarske krize nisu posljedica tek nečijih grešaka, nego načina života i preferencija suvremenog čovjeka. Primili smo se na udicu »mekog fašizma« i to je sva priča. Negdje rade i pendreci i puca se, ali nasjeli smo da kobajagi »idemo niz dlaku«, pa će eto, nekako, sve biti dobro.

Pišući o seksu, politici i institucionaliziranoj religiji uvijek sam ukazivao na sofisticiranu dinamiku odnosa moći, kontrole i podređenosti. To je dimenzija modela vladanja nad ljudima, dok je sado-mazo seks, kao vid subkulture, za mene erotika, koja je sama po sebi subverzivna, jer je polje nesputane zaigranosti i mašte za slobodne ljude, malo kazalište, kreacija, upravo kontrapunkt spram jezive stvarnosti potčinjavanja i uspostavljanja kontrole nad drugima, što milijuni ljudi ravnodušno gledaju svake večeri kada krene televizijski program dnevnika. Divne priče o sado-mazo seksu mogu se pogledati i na fotografijama Roberta Mapplethorpea ili pak pročitati u knjigama Fernanda Arrabala, uz što će fino ići i glazba Patti Smith. Navodim sve ovo u kontekstu tvog pitanja o mogućim relacijama između poezije i diktature, odnosa moći i kontrole, a trebamo imati i u vidu ono što je napisao Michael Foucault u djelu »Ludilo i civilizacija«: »Sadizam nije konačni naziv za praksu staru koliko i Eros; to je nezaobilazna kulturna činjenica koja se pojavila točno na kraju osamnaestog stoljeća i koja tvori jedan od najvećih obrta u zapadnoj imaginaciji: nerazumnost pretvorenu u delirijum srca, ludilo želje, suludi dijalog ljubavi i smrti u beskrajnoj nametljivosti žudnje«.

Darko: Ko tebi diktira tvoju poeziju? Eros? Tanatos?

Zvonko: Nitko ne diktira, pisanje je dar koji mi je dat, kao što sam već rekao, a rad na rukopisu razvija se u skladu s onim što imenujemo Bogom ili ako hoćeš Vrhovnim arhitektom ili ako hoćeš Kozmosom. Nitko ne diktira, jer raj je već ovdje, a to je za mene topao sjenovit prostor, u pozadini se čuje tiha glazba Cowboy Junkies, polusrušene zidove je grafitima iscrtao Basquiat, na zelenim granama drveća su okačene stranice iz Eliotove »Puste zemlje«, Toma Akvinski čita tiho svoje »Ispovijesti«, Meister Eckhart završava rečenicu novog poglavlje rukopisa »Jaka kao smrt je ljubav«, a oči nekoliko pametnih žena počivaju na meni. U svojim knjigama u podtekstu uvijek zagovoram povratak na matrijarhat.

Tagovi: 
Ličnosti: 
Custom Search