Od Eritreje do Subotice za sedam meseci

Pet, 26.08.2016 - 14:57 -- nikola.tumbas
Kolekcija članaka: 

Izbeglički centar u Subotici veoma često posećuju predstavnici ambasada iz Beograda da bi se uverili u stanje prihvata migranata ili izbeglica iz ratom zahvaćenih područja.

Nedavno je kamp posetila i članica Bundestaga Nemačke. (www.subotica.info/2016/08/24/manje-migranata-jer-novi-sistem-funkcionise) Za medije priča se uvek svodi na isto, kako su smešteni, koliko ih ima, šta su planovi, kako dalje?

Zaključak je uglavnom da će ovo da potraje, a prva zemlja koja se trgla iz sna EU, da stvari ne idu na dobro, je naš sused Mađarska. Orban je bio veoma jasan. Smanjit ćemo stvar na razumnu meru.

Mislim da se ta razumna mera iz dana u dan smanjuje, ali svugde.

Ljudi čini se polako ali sigurno gube živce, ali zbog svojih problema, i onda preusmere svoj bes ka nesretnicima ( www.blic.rs/vesti/hronika/pripremao-napad-na-migrante-mladic-preko-tvite... ) koji imaju samo jednu iluziju - stići u EU.

 

Posle izjava, odlučio sam da pitam nekog iz kampa da mi opiše svoj put dovde i razloge odlaska i cilj svog puta.

Komesar Vladimir Cucić, koji ima uvid u veću sliku oko situacije, rekao je da imaju ovde ljude čak iz Šri Lanke.

Bože, mislim, pa gde je to? Negde u okeanu ispod Indije, i onda dođe čovek dovde?!

Hteo sam da čujem jednog od njih ali možda bi jezik bio barijera.

Čuvši me, Smajo, aktivista u kampu, kojeg sam upoznao pri donaciji hrane IZ ( www.subotica.info/2016/07/29/iz-podelila-350-obroka-izbeglicama-u-prihva... ) koju sam zabeležio zadnji put reče - Može iz Eritreje?

- Može, molim te reci mu da želim da mi ispriča svoj put dovde.

 

Posle dva minuta vraća se sa njim.

Pozdravljamo se rukovanjem i upoznavanjem:

- I would like to hear from you about your journeu to here?

“Sem”, crni afrikanac, u sandalama, pantalonama i košulji, stoji ispred mene i razgovor počinje.

- Ja ne želim da pričam o ničemu, jer to nema smisla, ništa dobro iz toga ne može da proiziđe za mene, ali ću ovog puta učiniti zbog vašeg poznanika - I naravno, molim vas, nema slike (naslovna slika je ilustracija više ljudi koji možda imaju sličnu priču - Sem nije na slici), nema tona, a ni video zapisa

- U redu.  I ja znam da za vas nema smisla ovaj zapis, ali možda će pomoći da neki naši sugrađani razumeju vas, migrante, kako je uopšte moguće krenuti na ovako dug put koji je neizvestan i pun opasnosti.

Kao prvo Sem je relativno ekonomski migrant, da se to razume u ovoj priči. Nije ratna priča, ali vojna hunta koja je na vlasti u Eritreji je prilično represivna izgleda kada ljudi “beže” otuda. On je inače programer i naravno govori engleski jezik.

Ipak smo se dogovorili za snimak tona da bih mogao napisati ovo.

- Iz moje zemlje smo prvo krenuli u Sudan. Naravno sa krijumčarima, išli smo kolima i delimično peške. Za to je potrebno od pet do sedam sati, do najbližeg sela u Sudanu. Od tuda smo otišli u glavni grad Khartum i tu smo kontaktirali druge krijumčare ljudi koji su nam omogućili da stignemo do Turske.

- Kako?

- Krijumčari su nam pribavili vizu za 300 dolara, i onda smo avionom, otišli u Tursku. U Izmiru smo kontaktirali sledećeg krijumčara koji nam je omogući da sa gumenim čamcem stignemo za dva ipo sata vremena do grčkog ostrva Metalin. Stigli smo oko jedanaest sati prepodne. Bilo nas je sedamnaest, iz Eritreje i Somalije. Na obali su nas prihvatili ljudi, državni službenici, zaduženi za izbeglice. Tada smo odneti u kamp gde su nam dali ćebad i potrepštine. Tamo dobijemo broj, čekamo jedan dan da bi dobili policijska dokumenta, posle intervjua gde kažemo kako smo stigli do tamo.

Otuda smo kupili kartu za Atinu gde smo ostali tri meseca, iznajmili smo kuću i otuda smo tražili sledeće krijumčare da bi stigli do Makedonije.

Nekoliko smo puta pokušali da pređemo granicu sa krijumčarima. Zadnji put smo uspeli kada smo krenuli iz Soluna i za jedno osam, devet sati pešice stigli smo do granice gde nas je čekao jedan krijumčar koji je presekao žicu i sa njim smo prešli granicu. Tamo su dovezli jedno vozilo u koje smo ušli koje nas je dovelo do granice sa Srbijom.

- Da li ste išli glavnim ili sporednim putevima?

- Ne znam mi smo bili u kamionu, ništa nismo videli.

- Koliko ste tokom ovog puta promenili krijumčara i platili njihove usluge?

- Sudan 300 dolara viza, od Turska do Grčke 900, od Soluna u Srbiju preko granice 800 dolara.

- Da li ste bili prevareni od strane krijumčara na ovom putu? Da su vam uzeli novac ili nešto?

- Ne. Nisam imao takvo iskustvo. Inače usluga se plaća kada je posao obavljen - novac koji nam šalje porodica i prijatelji "čeka", u mestu gde treba da budemo “isporučeni”. Ponekad vam oni uzmu novac unapred da bi se vi držali njih a ne tražili nekog drugog da vas prebaci. Ako bi se vi odlučili za drugog onda bi ovaj odugovlačio sa vraćanjem novca do momenta kada vi onda shvatite i kažete, u redu idemo sa tobom.

- Kako dolazite od jednog krijumača do drugog?

- Oni su povezani. Onaj kojeg smo kontaktirali u Grčkoj znao je ovog u Srbiji. Vrlo je to jasno. - osmehuje se Sem.

- I onda, šta ste radili kada ste stigli u Srbiju?

- U stvari mi smo u Srbiju prešli iz Crne Gore. Taj put je trajao oko 8 sati. U prvom albanskom naselju u Srbiji, gde su nas čekali krijumčari, mislim da su bili Albanci, od mog prijatelja i porodice su ukrali telefon i novac i ostavili nas same. A u stvari tamo nas je trebao čekati auto da nas vozi do Beograda, to je bio dogovor. Tako da  smo otišli u policiju i tamo dobili dokumenta za putovanje i vratili se u kamp na granici Srbije I Makedonije. Tu smo bili tri dana i onda organizovano iz kampa autobusom stigli do Subotice.

- I koliko je ukupno trajao put od Eritreje do Subotice?

Sedam meseci. Od kraja januara do danas.

- Na kraju zašto si napustio svoju zemlju?

- U pitanju su slobode građana. Ljudi ne mogu da žive na način kako bi želeli. Kao prvo tu je vojna hunta i obaveze prema služenju vojsci. Nije problem što treba ići u vojsku, nego je to, što kada odete ne znate kada će obaveza, rok služenja, prestati! Rok je neograničen. Vi ste tamo, u vojsci, i nemate mogućnosti za dalje obrazovanje.

Dalje, Vi ne možete kupiti neku kuću jer oni kažu to pripada Vladi. Ne možete prodati, recimo svoj auto, kupljen sopstvenim parama, jer Vlada kaže - Gde je naš novac, vi vozite našim putevima? To nije kao porez. Ne. Od svega što radite oni uzimaju deo. Ne za narod. Za njih.

Sem završava priču sa informacijom da je od 2010 Eritreju napustio oko 40.000 ljudi. Sa tom situacijom su upoznate Ujedinjenje nacije, EU itd.

A sada sam i ja upoznat, a možda i vi...

 

Razmišljanje *

Kada ne razumeš nešto, tada zazireš od toga i onda lako stvar krene naopako, recimo prethodno spomenuto - organizovano premlaćivanje migranata objaviš na svomTweeter nalogu ili drugi primer - voziš se autom i pucaš iz njega okolo na bilo koga zbog svoga "nečega" - ovaj detalj sam svojevremeno u mladosti bio pročitao u romanu Miodraga Bulatovića - Ljudi sa četiri prsta (izdat 1975) i tada bio preneražen - jučer se to desilo u sred dana u Beogradu ( -www.blic.rs/vesti/beograd/napadac-nasumicno-pucao-po-bloku-45-za-dlaku-s... )

Što zamišljamo to nam se za izvesno vreme desi. Po tome šta nam se dešava, organizatori istih globalnih zamisli, ne misle nam ništa dobro.  Stvari se ubrzavaju sa trenutnim dostupom informacijama o događajima, ( Recimo, bilo je potrebno 40 godina da zamisao iz romana dođe uživo u naše okruženje ) a mi mirno sedimo i gledamo sve to preko neta. Pelcovani iskustvom iz naše bliske prošlosti, mislimo da se nama više neće dešavati nešto što smo već proživeli.

Sećam se jednog zaposlenog u "Bratstvu" gde sam i sam radio pre 90tih, kada je u razgovoru rekao mom Rođi - Znaš ovde na Balkanu se ratovi redovno dešavaju svakih pedesetak godina.

Znači imamo još nešto fore od poslednjeg ludila...

 

Custom Search